Arhiv tekstova

Budući da se u ovoj rubrici smjenjuju poznate osobe, i one nešto manje poznate iz našeg bližeg ili daljeg okruženja, naša današnja sugovornica Branka Gabrić bi se uklopila u skupinu manje poznatih osoba. To dakako ne umanjuje njene vrline, vrijednosti, sklonosti, životne principe, načela... Ne voli se posebno isticati, nikada to nije ni činila, uvijek je bila negdje u nekoj zlatnoj sredini. 

Branka Gabrić, umirovljenica, primila nas je u lijepom i s mnogo ukusa namještenom stanu, na prvom katu jedne gradske katnice. Što radi, što voli ili ne voli, slijedi u nastavku naših redova.

Rođena Tavankućanka, i danas voli svoj rodni kraj, jedino žali što ga ne posjećuje češće. U Tavankutu ima bližu rodbinu kod koje s vremena na vrijeme odlazi. Još kao mala djevojčica voljela je crtati, imala je sklonosti za lijepo. Upisala se u umjetničku školu i ispunila neke svoje želje. Posebno je voljela baviti se kiparstvom. I danas njen stan krase lijepe slike. 

 

Narodne nošnje - ljubav i strast

 

Brankina strast i ljubav su narodnje nošnje. U svojoj škrinji, specijalno poručenoj samo za te namjene, čuva starinsku svilu, šlinganu bijelu nošnju, kapice, turnire, pregače, mašne, kecelje i još koješta. Tu se još kriju bunjevačke papuče izvezene zlatovezom, te srebrna dugmad koja su nekoć krasila muške prsluke. Sve je to pedantno posloženo, sve smo vidjeli, nije nam htjela baš sve razmatati, a nama je bilo žao moliti je da narušimo tako savršen red koji vlada u njenoj škrinji.

»Još kao dijete sam krenula na folklor, jednostavno iz puke radoznalosti, želje da budem s prijateljicama. Nisam ni slutila gdje će me sve to odvesti, u kakav svijet. Nije to bio samo svijet putovanja, tu se negdje razvio i ovaj moj današnji svijet. Počela sam da upoznajem kolorit nošnji, kako naših, tako i drugih naroda. Nije to bio samo kolorit, to su za mene bila živa umjetnička djela koja su pričala. Sve te detalje sam upijala, to nije bila samo nošnja, odjeća koju ću odjenuti za predstavu, za mene je predstavljala mnogo više, nešto uzvišenije od samog pukog materijala, kroja...«

Dalje nam priča s neskrivenim žarom.... »Naravno, zaljubila sam se u naše svile, marame, pajice, svečana ruva, pikete, pupline, i sve ono od čega se nekada izrađivala odjeća. Jednom riječju, volim sve što je vezano za tradiciju, naše običaje, naše naslijeđe«. Zatvorili smo škrinju, ostavili je da stoji u kutu, ali priča se nastavlja. 

Pokraj sve te tradicije u domu kod Branke se daju primijetiti detalji koji pričaju prošlost, koji imaju svoje počasno mjesto, rekli bismo mjesto gdje savršeno pristaju.Tu je primjerice starinski brončani svijećnjak, bombonijera izrađena od srebra i stakla, iz koje smo bili posluženi svilenim bombonama. U uglu sobe dekor čini jedan stari ćup za pekmez ukrašen točkicama, koji i danas sija istim sjajem baš kao nekada u nekoj smočnici na salašu. S tom razlikom što je tada, želimo vjerovati, u njemu zasigurno bio neki fini crni pekmez od šljiva. 

Naš pogled ide dalje u pravcu nekih lijepih starina. Pozornost privlači lampaš od porculana, lijepo ulašten, na komodi starinska rezbarena drvena kutija, koja trenutačno služi za odlaganje Brankine bižuterije. S mnogo sjete u očima nam je rekla: »Ovu drvenu kutiju je izradio moj pokojni otac, sve su to njegovih ruku djela«. Još nam malo priča o nošnji. »Ne bavim se odavno folklorom, i ne znam da li bih zavoljela toliko nošnju, tako je čuvala, da nisam pošla kao dijete na folklor.« Za Branku nošnja nije samo odjeća, ona je za nju priča, naša povijest, naša budućnost, naše naslijeđe. 

 

Dobro je imati topli obrok

 

Toliko smo se zapričali o svemu ovome da će nam ostati malo redaka za priču o tome da li kuha, što kuha, i voli li općenito nešto kuhati? Ipak se na ovim stranicama moramo malo pozabaviti i kuhanjem, jer svi mi na koncu čime god se bavili, bar ponekada stanemo pokraj štednjaka i krenemo u pothvat zvan kuhanje, ili bar neko pripravljanje hrane.

»Volim kuhati, jer smatram da je bolje imati topli obrok, nego ostati bez njega zbog lijenosti ili jednostavno iz nekog pukog neznanja. Sve volim jesti, nisam izbirljiva, a isto tako volim drugima prirediti nešto. Kuham tjesteninu, složence, piletinu, puretinu, ribu, povrće u ogromnim količinama, a nisam lijena praviti ni slastice.«

Možemo zaključiti da se naša umirovljenica sasvim lijepo drži, voli biti dotjerana što i priliči osobi osobi koja ima umjetničke sklonosti. Današnji recept, koji Branka dijeli s nama, je jedna fina vitaminska salata, idelana za proljetno buđenje organizma.