Arhiv tekstova

Ceremonij vjenčanja u svečanom ambijentu subotičke Gradske kuće uljepšan je i jednim detaljem koji je dugo, već tri desetljeća, »svjedok« stupanja u brak svakog para mladenaca. To je veliki pozlaćeni ručno izrađeni prsten ukrašen sintetičkim rubinima u koji uoči ceremonija vjenčanja kum stavlja burme mladenaca. Nekada, prije nego što je napravljen ovaj značajan svečarski detalj, tu je bila jedna tacna s plišanom podlogom za burme. Iako divovski prsten atraktivnošću i dalje kroz dugo vrijeme jednako izaziva pozornost prisutnih, manjem broju ljudi je poznato kako je izrađen specijalno za ovu namjenu, zanatskim umijećem i kreativnošću zaposlenih u tada poznatoj subotičkoj tvornici »Aurometal« i njenom odjelu »Prototip«. Ima tome trideset godina i sudionici ove i drugih zanimljivih kreacija su u mirovini, no traju sjećanja na entuzijazam kojim se stvaralo.

»Za nas je to bio jedan od poslova koji su se nizali, a mi ih s mnogo volje i zanosa obavljali. Ali prsten za vjenčanja u Gradskoj kući je, za razliku od nekih naših drugih, također lijepih produkata, ostao svih ovih godina pred očima javnosti i njegova popularnost traje kroz vrijeme. I meni je lijepo kada sam u dvorani za vjenčanja, pogledam u prsten koji sam nekada davno s kolegom Rudolfom Sabom napravio i pomislim – ‘to smo izradili...’«, kaže Andrija Jagica, jedan od tvoraca prstena naraslog u simbol subotičkih vjenčanja, omiljenog i za fotografiranja.

 

Od zamisli do svečane sale

 

Prošla su tri desetljeća od nastanka velikog prstena koji je do danas ostao postolje za burme u ceremonijama vjenčanja, no Andrija Jagica se dobro sjeća kako su bili vrlo motivirani i puni elana da naprave zanimljiv držač za vjenčano prstenje, sukladno ambijentu dvorane i značaju događaja kojima je namijenjen.

»U prvoj verziji je planirana izrada velikog pečatnog prstena, ali nam se boljim učinilo da se, ipak, izradi klasičan model ženskog prstena, s kutijicom za burme ugrađenom u središnji kamen na prstenu. Oko ovog središnjeg kamena su postavljeni sintetički rubini. Napravljeni su crteži, predložak od prokroma, i onda smo sjekli komadiće od šipki mesinga, lemili, varili ... To je bučan posao, ima i plina i dima, a buku smo pravili i mi jer smo se glasno dogovarali i komentirali, pa i pjevali! Danas mogu reći –bilo je divno.«

Prsten po uzoru na ženski, ali znatno većih razmjera nastao je za tjedan dana. Andrija Jagica ga pamti kao lijep događaj kreativnog stvaranja sa željom da se stvori »nešto lijepo«. Napravljen je od mesinga, potom pozlaćen, a ručno su obrađeni i prateći dekorativni detalji.

 

Kakve su bile reakcije?

 

»Uradili smo, svi su bili zadovoljni, prsten je odnesen, mi ostali sa novim poslovima. Prsten je svih ovih godina izložen javnosti, pa se za njega tim više zna, ali iz odjela »Prototip« izišlo je mnogo lijepih i atraktivnih proizvoda. Primjerice, za šahovsku olimpijadu smo pravili šah od mesinga i pozlaćen, a figure su bile divne, vitke, visoke, sve sjajno ispolirano. Prelijepo.«

 

Replike za muzeje

 

Za Andriju Jagicu veliki pozlaćeni prsten iz dvorane za vjenčanja u Gradskoj kući tek je jedan od mnoštva predmeta koje su napravili u odjelu »Prototip« u vrijeme sjajnog stvaralačkog razdoblja »Aurometala«. Izradili su minijaturni prototip »juga« (»da bi sve bilo kao na originalu zavlačio sam se pod auto i precrtavao dijelove«), zatim replike filigranskog starog nakita za muzej u Dubrovniku, kao i avarskog nakita za subotički Gradski muzej, a među mnogim zanimljivim predmetima sugovornik izdvaja i pozlaćenu tamburicu dužine oko 15 centimetara za festival »Zlatna tamburica«, namijenjenu prvonagrađenim. Desetak godina kasnije Jagica je ovom festivalu poklonio istovjetnu tamburicu.