Arhiv tekstova

Silvio Stilinović je vrlo neobična osoba. U prvom kontaktu opušten, pomalo kozer, uvijek spreman za sve vrste razgovora. Po obrazovanju je klinički psiholog, međutim, kako sam kaže, to ne voli isticati, jer u ovoj profesiji nema niti dana radnog staža. Život ga je odveo posve drugim stazama. Danas je novinar, avanturist i amaterski dramski djelatnik bogata iskustva i vrlo visokih dometa. Radio-novinar je od 1986. godine. Uz to, od svoje 15. godine, pa sve do danas, vezan je uz kazalište. Od 1996. prelazi u HTV i pokreće TV dopisništvo u Slavonskom Brodu. Od tada je stalno na HTV-u, a od 2006. je i urednik dopisništva. U kazalište se vraća 2006. godine na poziv prijatelja Igora Aračića sa željom da samo glumi, no, slučajno se prihvatio i redateljske palice i ta zaraza drži ga do danas. 

HR: Voditelj ste i urednik informativnog programa HTV-ovog dopisništva iz Slavonskog Broda. Koliko vremena vam ovaj posao ostavlja za amaterski angažman u kazališnom radu?

Ukoliko se čovjek dobro organizira, sve se uskladi. Uglavnom ja kazalište shvaćam kao svoj drugi posao i vrlo sam mu predan. Česte probe, ozbiljne probe, duge probe. To je moguće realizirati prije svega zahvaljujući ekipi s kojom sada radim. Sve su to mladi ljudi, ali veliki zaljubljenici. Ako vam kažem da je dolazak na probe 98-postotan, mislim da tu ne treba dodati ništa više.

HR: Voditelj ste ansambla »Satiričkog kazališta mladih« i direktor FAK-a u Slavonskom Brodu. Smeta li to vašem profesionalnom angažmanu?

Kako rekoh, ne! Ja sam umjetnički voditelj i jednog i drugog, što znatno smanjuje obim poslova. Ekipa je izvrsna pa si olakšavamo poslove. Od prošloga ljeta novi je predsjednik kazališta Tomislav Goll, još jedna novinarska zvijezda u Slavonskome Brodu i moj dugogodišnji prijatelj. Svatko zna svoj dio posla, pa se gura naprijed. S Festivalom amaterskih kazališta ulazimo u svoju sedmu sezonu, sve se razvija dobro. 

HR: U oblasti kazališnoga amaterizma dohvatili ste same vrhove i osvojili veliki broj priznanja i nagrada. Koje su najznačajnije i koje vam je priznanje najdraže?

Teško je pobrojiti što smo sve osvojili. Rekao bih da smo najviše nagrada pokupili s predstavom »Dekameron«, po motivima Bocca-ciovih priča, a u dramatizaciji Sanje Ivić, ravnateljice drame HNK u Zagrebu i mojoj režiji. Nas petero igra tu predstavu sad već više od 20 puta, što je za amatere priličan broj. I još se nismo umorili! I igramo ju s lakoćom, veseljem. Igramo se s njom. Igrali smo ju na otvorenom, zatvorenom, trgu, tvrđavi, atomskom skloništu… Jako mi je draga predstava, a posebno nagrada publike na Festivalu smijeha u Bjelovaru, s prosječnom ocjenom 4,98. Nevjerojatno! No, tu je još i »Kvočka«, s kojom smo također puno nastupali, puno nagrada osvojili. Silvija Šesto napravila je mali, slatki intrigantni tekst. Crnu tragikomediju. To se sviđa i publici i kritici. A posebno poglavlje je najnovija – »San ivanjske noći«. Tu predstavu najviše volim zbog ansambla koji ju igra. Inače, mi smo vam totalno neobično amatersko kazalište. Trenutno na repertoaru imamo pet predstava koje igramo i jednu produkciju sa studentima Umjetničke akademije u Osijeku – »Otvarač za konzerve«.

HR: Na daskama ste od mladih dana. Kako bi redatelj Silvio Stilinović ocijenio glumca Silvija Stilinovića?

Glumac Stilinović je nepredvidiv, iako discipliniran. Zapravo glumac kakvog redatelji vole. Sluša ideju predstave, prilagođava se ansamblu, a opet ne može bez posebnoga obola glumca Stilinovića, koji uvijek ima geg u rukavu i vrlo precizno ga koristi. Stilinović redatelj, pak, prilično je sumnjičav. Stalno provjerava svoje ideje, ali se ne libi upotrijebiti niti najsmjelija rješenja kako bi prenio poruku gledatelju…

 HR: Koliko je sretna kombinacija glumca i redatelja u istoj osobi i zbog čega?

 Nije to sretna kombinacija, nikako! Naša draga glumica i prijateljica s kojom smo vodili oštre duele u Retkovcima na festivalu, Mira Perić Kraljik, jednom mi je rekla kako se moram odlučiti što sam. Ili glumac, ili redatelj. A eto ja guram već sedmu predstavu oboje. Ljudi vole to što radim, pa ispada da nekako pomirujem to dvoje. Ja sam zapravo redatelj postao silom prilika, jer se nitko nije želio prihvatiti toga posla. Redatelj vam je najnezahvalnija dužnost u kazalištu. Ako predstava uspije, većina publike će govoriti kako su glumci bili odlični. Ako predstava propadne, onda će ti isti govoriti uglavnom kako redatelj nije dobro odradio svoj dio. Uglavnom ne vidite sve kao redatelj i ne možete dati sto posto kao glumac u predstavi u kojoj radite oboje. Nešto morate glumatati. Ili  redatelja, ili šmirate kao glumac, a nekad vam uspije šmirati oboje.

HR: Koliko ste s pozicije TVdjelatnika upoznati s aktivnostima Hrvata u Republici Srbiji?

Nažalost, moram priznati i ne previše. Nisam tako često dolazio na ova područja profesionalno. To je, kako u žargonu govorimo, teren kolega iz Osijeka. Moji su više Hrvati iz bosanske Posavine i nešto srednje Bosne. Ali znam dosta toga što Hrvate u Srbiji tišti, više iz privatnih kontakata. Inače jako cijenim i volim vojvođansku ravnicu. Moja baka se preudala u Pančevo, tako da sam ja preko dvadeset godina ljetovao jednako u Pančevu kao i na moru. I danas me u tom gradu vežu stara prijateljstva.

HR: Po eksponiranosti u medijima Republike Hrvatske stječe se dojam da su Hrvati u Srbiji aktivni samo na sjeveru Vojvodine. Zbog čega se više prostora ne posvećuje Hrvatima u Podunavlju, Novom Sadu, Beogradu, pa i južnije, iako ih i tamo ima zamjetan broj?

Iako sam znao da Hrvati žive i u Podunavlju, Novome Sadu, Beogradu i dalje, osobno sam imao premalo informacija o njihovoj organiziranosti, kulturnom i društvenom statusu, tradiciji. No eto, upoznao sam nove ljude iz ovoga dijela hrvatske zajednice,  pa mi sve postaje jasnije. Mislim da je prije svega tu faktor nepoznavanja događanja u dijelu južnijem od Subotice i Sombora, a onda ima još jedna sitnica. Ne trebate biti tako zatvoreni u sebe. Zovite, tražite nas, mi ćemo sigurno doći. Eto, nismo trebali puno da se dogovorimo za moj posjet Sonti.

HR: Nedavno ste u Sonti vodili seminar za dramske djelatnike udruga vojvođanskih Hrvata. Kakav su dojam polaznici seminara ostavili na vas?

Moram priznati da je prva stvar koju sam uočio, neujednačenost. Od gospođa od 70 godina do mladih od 17 ljeta. Ne znam je li to dobro ili loše. S jedne strane vidi se da su mnogi zaraženi kazalištem, pa žele doći igrati na daskama. S druge, pak, strane fali mladih, iako sam zapazio da u Sonti postoji jako dobar, po kvaliteti ujednačen ansambl. Slušao sam i o problemima, pa shvaćam gdje su, ali ne i kako ih riješiti. To je ipak nešto na što morate sami naći odgovor. 

HR: Odlasci ovih kazališnih amatera na seminare u RH prilično su skupi i samim tim neprihvatljivi njihovim udrugama. Koliko je dobar recept za njihovu edukaciju primijenjen u Sonti?

Rekao bih da je ovaj recept izvrstan. Imamo dovoljno vremena uvući vas u svijet glume, imamo dovoljno vremena razgovarati o problemima. Neke možemo i rješavati. Neke ne, ali barem saslušamo jedni druge. A financijski mislim da to nije takvo opterećenje, kao kada šaljete ljude na seminare u Hrvatsku. Ima još dosta priča koje možemo razraditi, pa mislim da je ovaj moj dolazak dobra kombinacija, jer nakon seminara svi idemo kućama i sutra se ponovno nađemo. Uglavnom meni je odista bilo lijepo, zanimljivo i poučno.

HR: Kako je poznato, brodsko Posavlje je kolijevka pučkih igrokaza. Gdje su, na temelju viđenog, dramske skupine vojvođanskih Hrvata u odnosu na posavske?

Pučki igrokazi karakteristični su i za Međimurje, Podravinu, Prigorje... Meni je tu najveći problem nedefiniranost. Naime, neki od izvođača lutaju, hvataju se u koštac s tekstovima koji sigurno nisu primjereni. Pisani su za kazališta i onda se ta draž pučkoga izvođenja gubi. Moj opći dojam je da se svega dvije, najviše tri skupine u brodskome ili nekom drugom Posavlju ozbiljno bavi pučkim kazalištem. Teško mi je reći nešto konkretno i o igrokazima Hrvata iz Srbije, jer sam za sada vidio samo jedan. O ostalima sam informiran putem medija, konkretno Hrvatske riječi, koju redovito pratim. Ono što sam sreo u Sonti vrlo mi je zanimljivo kazališno događanje. Na osnovi priča ili izmišljenih situacija iz sela, fabula se nije gradila na kozeriji, domišljatom gegu ili igri riječi, kako bi se podilazilo publici. Fabula je razvijena bez opterećivanja je li ona ili nije smiješna. I jedni i drugi su na dobrom putu kazališnoga razvoja. I jedni i drugi imaju isti problem. Malo proba. Proba je zakon kazališta. I samo na probi se radi. Kod kuće se tekst prolazi, razmišlja se o njemu. Ja svojim glumcima ne dozvoljavam bubanje teksta kod kuće, na pamet.

HR: Kako bi se mogla intenzivirati suradnja dramskih udruga Hrvata u Srbiji s odgovarajućim manifestacijama i udrugama u Hrvatskoj?

Sonćani su krenuli jedinim dobrim putevima. Međutim, ne bi se smjeli ograničavati samo na festivale i manifestacije. Kazalište ne živi od festivala. Bolje rečeno ne živi u festivalima, nego u publici. Zovite jedni druge, razmjenjujte predstave, dolazite jedni drugima u posjet, dolazite na premijere, izvedbe i slično. Evo, ako Sonćani pozovu vodstvo Brodskoga kola na neku manifestaciju, ja sam siguran da će gospoda Perčević i Toldi, čelni ljudi najstarije smotre izvornog folklora u Hrvatskoj – »Brodskoga kola«, dojuriti.

HR: Vidi li Silvio Stilinović sebe kao jedan od bitnih mostova te suradnje?

Ja sam uvijek na raspolaganju. Uvijek spreman pomoći i povezati vas. Kazališno gledano ja radim jedan drugi vid kazališta, ali surađujem, pa i konkretno pomažem pučkim skupinama. I to je dio mog života u kojem se ne ljutim ako me se iskorištava. Iskoristite me slobodno. Povezat ću, pomoći ću, naučit ću vas. Ali i vi mene!