Arhiv tekstova

Povratak mom gradu

Po završetku srednje škole puno je mladih koji se odluče dalje studirati, no onda se javljaju pitanja – gdje, što kako. Tu su i prijemni ispiti, problem smještaja i mnogo toga, tako da buduće studente brinu poprilično veliki problemi.
    Nekolicina naših mladih se odlučuje studirati u matičnoj domovini, Hrvatskoj, no ni tamo nije sve spremno i sređeno onako kako se obično misli.
    Naša sugovornica Adrijana Vojnić Hajduk poslije završetka Gimnazije »Svetozar Marković« u Subotici odlučila je dalje nastaviti školovanje u Zagrebu. Prijemni ispit položila je 1996. godine i upisala se na Filozofski fakultet u Zagrebu, na dvopredmetni studij, te je koncem 2002. godine završila španjolski i informatologiju.
4Kako ste se odlučili studirati u Zagrebu i kako ste se tamo snašli?
Naša generacija, kao niti današnji mladi koji žele studirati u Zagrebu, nemaju prave informacije. Kad odete u Zagreb, ne poz-najete nikog i sve vam je na neki način strano. Velika je greška što ovdje nemamo prave informacije, nitko vas tamo ne dočeka raširenih ruku, nego se sami morate boriti. U odnosu na Novi sad i Beograd, kvaliteta studija je na višem nivou. No, svake godine tamo se pooštravaju kriteriji za prijemni ispit. Tu je Hrvatska matica iseljenika i oni nam pomažu onoliko kojiko je to moguće. Naime, oni su naši skrbnici, to je za nas velika pomoć i mislim da nije Matice iseljenika, tamo bi bio jako mali broj naših studenata. Oni su od Vlade Republike Hrvatske tražili smještaj, točnije dom za nas iz dijaspore.
4Koji je kriterij za smještaj u domu?
Dom dobivaju redoviti studenti, studenti koji ne obnavljaju godinu. Morali smo imati odgovarajući prosjek i broj bodova, a za to se sam boriš. Normalno, mladi studenti – brucoši imaju veću podršku i lakše dobivaju dom. Na žalost, apsolventi ostaju bez doma, nemaju pravo na to.
4Jeste li imali problema s hrvatskim jezikom?
Ja osobno nisam, mada sam čula od nekih da jesu. Mi ovdje u Subotici završimo školu na srpskom jeziku, a onda kad odemo u Zagreb odjednom se moraš preokrenuti, tako da neki prelazni period između ekavice i ijekavice za mene je bila ikavica. Nikome ne smeta, a nama dobro dođe da se lakše i brže uklopimo.
4Kako ste se odlučili vratiti u Suboticu?
U početku sam mislila da ću po završetku studija u Zagrebu i ostati, zaista nikad nisam mislila da ću se vratiti. Bila sam u Španjolskoj, Engleskoj i Italiji, vidjela sam kako se tamo živi. Sve je to lijepo, ali me nije privuklo. Gdje god da odeš ti si stranac. Jest da su mi te godine studija bile predivne i da ih nikad ne bih mijenjala ni za što, ali ipak mi se javila želja da bih došla doma, želja bez obzira na materijalno stanje u ovoj zemlji, to je čisto sentimentalno. Kad završimo studij, mi smo negdje, to je period traženja sebe, borba za opstanak. To je izuzetno teško. Nitko te nigdje ne čeka. Kada bi se pripazilo na to i pomoglo mladima, vjerujem kako bi ih se više njih vratilo u Suboticu. Tamo provedemo najbolje godine života i mnogi ostaju tamo jer im se pruži šansa za posao. Iako se nisam mislila vratiti, sve je to odjednom došlo.
4Kakvi su Vaši planovi za budućnost?
U Zagrebu sam počela honorarno raditi. Javljala sam se na oglase i tako tražila posao. Radila sam u školi. Voljela bih se u Subotici zaposliti i raditi, znači tu i ostati. Posao s ljudima je ono što me privlači, ali ne bih voljela raditi klasično kao profesor. Pošto govorim španjolski, engleski i talijanski, nadam se da ću uspjeti naći nekakav posao ovdje u Subotici. No, sada imam pred sobom jedan novi izazov. Točnije, preko fakulteta sam dobila ponudu koju sam i prihvatila, a to je odlazak u Argentinu na tri mjeseca.
4Što biste radili u Argentini?
U organizaciji Hrvatskog kulturnog centra u Argentini organizira se projekt koji podrazumijeva učenje jezika i kulturne baštine Hrvata koji su tamo odselili još između Prvog i Drugog svjetskog rata. Što znači da je većina njih zaboravila svoj materinji jezik, a njihova djeca ga možda niti ne znaju. Mjesto u kojem ću ja biti zove se Rosario, kod Buenos Airesa. Pošto su tamo uglavnom iseljenici iz Dalmacije, najviše ću se baviti njihovom kulturom i običajima s Brača. Budući da je to govorno područje koje sam studirala, nadam se da će sve biti u redu. Takvu potrebu imaju i druge južnoameričke zemlje, kao što su Čile i Venezuela, mada tamo još nema organiziranih ovakvih projekata. Bit ću smještena u jednoj obitelji, no još ne znam sve detalje. Posije povratka iz Argentine vjerujem da ću imati više iskustva, koje ću možda moći iskoristiti u potrazi za poslom, no o tome ćemo kada se vratim.