Arhiv tekstova

Rođen i odrastao u Sonti, školovao se u Somboru i u Novom Sadu, diplomirani biolog prof. Zvonko Tadijan je, prenoseći svoje znanje učenicima, radio u više škola u Hrvatskoj, BiH i Vojvodini. U posljednjih 12  godina skrasio se u rodnoj Sonti, gdje mu je kako i sam kaže najljepše, ili su mu, možda, izazovi života i nadahnuća tradicije najintenzivniji. Ravnatelj je OŠ »Ivan Goran Kovačić« i predsjednik KPZH »Šokadija«, a svakodnevno ga možete vidjeti kako u gumenim čizmama obilazi svoju šumu, povrtnjak i omanje stado ovaca. Zanimljiv sugovornik, pun dogodovština, voli zasjesti s  prijateljima i uz zvonki smijeh s njima podijeliti životne radosti i sjećanja iz mladosti. Voli pjesmu, voli tamburu, pa je tako pored svih ostalih obveza i član »Šokadijinog« tamburaškog sastava. Samo on i njegova obitelj znaju i kako je i za koliko vremena uspio prikupiti građu i napisati knjigu, prvu takve vrste na lijevoj strani Dunava, »Šokačke narodne nošnje u Bačkoj«. Svi bi rekli – neobično za muškarca, ali u Sonti posve normalno, zaljubljenik je u kuhanje. 

 

Kuhanje u kotliću

 

Od vrlo davnih dana muškarci u Sonti itekako znaju kuhati, za poneke vrste jela,  kažu, i bolje od žena, osobito paprikaše, za koje majstorstvo ne priznaju niti profesionalnim kuharima. Sve je počelo vrlo davno, pretpostavlja se u vrijeme tjeranja svinja na žirovanje u guste hrastove šume, koje su grlile njegovo veličanstvo Dunav. »Nigdje nije zabilježeno, ali pretpostavljam da je potreba muškaraca za kuhanjem nastala upravo u tim šumama. Znam iz očevih priča za način njihova života uz svinje od proljeća do kasne jeseni, osobito za način i kakvoću njihove prehrane u prirodi. Kuhalo se u kotliću, na otvorenoj vatri, a gotovo svakodnevno se i madžarilo, odnosno pržila se slanina na dugačkom prutu. Zbog čega se kuhalo baš u kotliću? Pa, na terenu na kojem su oni bili, najpraktičnije je kotlić objesiti za granu i podložiti vatru ispod njega. Kuhanje u kotliću davalo je čovjeku i punu slobodu kretanja. U slučaju da se moralo potrčati za svinjama, kotlić se lako podigne na malo veću udaljenost od vatre, pa bi se njegov sadržaj i dalje kuhao, jedino bi intenzitet vrenja bio slabiji, pa jelo ne bi zagorjelo. U dugim danima, ljudi i momci koji su boravili u šumi sa svinjama sve su više usavršavali svoje majstorstvo, pa bi bilo i pravih natjecanja tko će od što jednostavnijih sastojaka skuhati što bolji paprikaš. Kulinarsko umijeće se prenosilo s koljena na koljeno, pa su tako i danas, iako se već odavno svinje ne tjeraju na žirovanje, u Sonti vrlo rijetki muškarci koji u kotliću ne znaju skuhati paprikaš, čobanac, ili kakogod ga nazvali«, pojašnjava Tadijan. Poput najvećeg dijela dječaka i momaka iz njegove generacije, vrlo rano je skuhao svoj prvi samostalni paprikaš. »Imao sam dobrog učitelja u kući. Od malih nogu gledao sam kako moj otac barata kotlićem i vatrom, pa sam upijao sve što je on radio. Tako sam mu u početku asistirao, a vrlo rano, još kao učenik osnovne škole, skuhao sam svoj prvi paprikaš i bio vrlo ponosan na njega«, s osmijehom priča Tadijan. 

 

Kuham i u kući

 

Kod Sonćana staroga kova, iako su svi za sebe tvrdili da su pravi majstori kuhanja, a pritom mislili isključivo na kuhanje u kotliću, ulazak u kuhinju na isti posao, a ne daj Bože da netko vidi ili čuje kako je muškarac još oprao i posuđe, bila je prava jeres. Danas je situacija donekle izmijenjena, sve je više ljudi koji se prihvaćaju kuhače i kuhinjske krpe. »Za razliku od mnogih razvikanih majstora kotlića, ja u tišini kuham i u kući. I, po riječima članova moje obitelji, kuham dobro. Ne bi se isplatilo glumiti velikog gazdu i čekati da se kuhače prihvati netko od ženskog dijela obitelji. Svi smo uposleni, pa je pravilo da kuha onaj tko prvi dođe kući. Razlika između današnje i tradicionalne kuhinje je ta što mi danas možemo pripremati jela tipa ‘Večera za pet’, odnosno objed koji će biti gotov najdulje za sat vremena. Ukoliko se muškarac malo potrudi, može vrlo brzo proniknuti u sve tajne današnjih receptura pripremanja svakodnevnih jela. Pri ruci nam je suvremeno posuđe koje ubrzava proces kuhanja, a pritom i štedi energiju, električni roštilji i ostalo, tako da se za kratko vrijeme može prirediti i prava gozba. Tako se muškarac može izvještiti, poput mene, i za kuhanje pravog nedjeljnog ručka, koji je kod imalo tradicionalno nastrojenih Sonćana i danas prava svetinja«, kaže Tadijan. Ovisno o prigodi, desi se da »obisi kotlić« i za društvo iz svoje »Šokadije«. 

 

Paprikaši

 

Tada se obično kuha svima poznati i omiljeni »Zvonkov paprikaš«. »Kuham paprikaše, ili kako bi Slavonci rekli čobance, od svih vrsta mesa. Riblji mi je vrlo drag, ali isto tako ne bježim niti od kuhanja paprikaša od bilo koje vrste mesa. Ipak, na neki način mi je najomiljeniji ovaj kojega su neki od ‘Šokadinaca’ nazvali Zvonkov paprikaš. Kuha se od tri vrste mesa – kombinacije svinjetine, junetine i ovčetine. Poželjno bi bilo da je približne starosti, ali za junetinu se to danas najčešće ne može decidirano tvrditi, pa nju obično malo pirjam prije nego dodam svinjetinu i ovčetinu. Od svinjetine u ovom paprikašu se rabi isključivo cubok, odnosno nogice, uši i repnjača, zbog visokog postotka želatina. Od junetine čisto meso isječeno na kockice, a od ovčetine doslovno sve. Uz moje osobne kulinarske male tajne ovaj paprikaš uvijek ispadne baš kako bi trebalo«, sa širokim osmijehom završava priču  Tadijan. Gledajući ga i slušajući, čovjek nesvjesno poželi da iz ovih stopa »obisi kotlić« i pristavi taj slatko opisani »Zvonkov paprikaš«.