Arhiv tekstova
Magični minimum minimuma
Prije nekoliko mjeseci češki i slovački parlamentarci, na idejni nagovor jedne radio-postaje, oprobali su se u njima do tada stranoj, a svekolikom pučanstvu vrlo bliskoj životnoj disciplini. Preživljavanju mjeseca s prosječnim primanjem. U limitiranim uvjetima beskrajnih ograničenja oličenim u minimalnim dopuštenim dnevnim izdacima, većina nije izdržala niti dva tjedna.
Eksperiment su isprobali, također, hrvatski i srbijanski narodni zastupnici, uz manje-više jednak neuspješan rezultat. Dakle, realno gledano, nitko od njih ne bi preživio 30-31 dan financijskog minimuma. A kako onda milijuni »ispod prosječnih« u nas to uspijevaju već gotovo 15 godina?
ŽIVOTNI STANDARD: »Dostignuta prosječna razina zadovoljenja životnih i kulturnih potreba stanovništva ili nekog njegovog dijela«. Citirana definicija potencira u svojoj odrednici ‘prosječnu razinu zadovoljenja životnih i kulturnih potreba’ kao mjeru ostvarenja svog postojanja. Na papiru je sve to lijepo i stručno objašnjeno, ali svakodnevni računi se, nažalost, ne uklapaju u utemeljenu definiciju već odavno. Također, definicija je kratka i koncizna, a život tijekom cijelog mjeseca je puno duži i kompleksniji. Usporedimo zato nekoliko modela »standardiziranog« života u našim gospodarskim okolnostima oličenog u humanoj jedinici članova domaćinstva.
SAMCI: Biti sam u životu sama po sebi je nevolja, jer muškarac i žena su stvoreni da bi zajednički lakše egzistirali, uz prirodnu potrebu reprodukcije vlastite, ljudske rase. Ali, sve je više primjera, koji pomalo pos-taju i svojevrsni trend, da se brojni pojedinci (istina više žene no muškarci) odlučuju na solo egzistenciju uz opravdanje kako ne žele robovati drugom (ima). Pa ipak, oslobođeni »ljudskog ropstva« i dalje robuju financijama, koje su u njihovom slučaju prepuštene samo jednom (isključivo vlastitom) novčanom izvoru.
Pitanje: Koliko je potrebno jednom samcu ili samici za minimalni mjesečni »prolaz« definicije životnog standarda?
Odgovor: Uzmimo da singl osoba živi u vlastitom stanu (ukoliko je podstanar u startu troškovi skaču minimum 7.000 dinara za cijenu zakupa) prosječne veličine. Osnovna režija poput grijanja (oko 1.500 dinara za centralno), struje (1.000 dinara), telefona (uzmimo prosjek od oko 500 dinara), komunalija za vodu, smeće i druge dažbine (300 dinara), uz rate poreza i slično, dostižu prosjek do 4.000 dinara, ukoliko se nije pretjerano »ludovalo« telefonom, što se u samotnom životu često zna dogoditi.
Dakle »suhi i obvezni start« iznosi 4.000, dinara koji odbijen od prosječnog osobnog dohotka u iznosu od 15.000 dinara daje svotu od 11.000 dinara za hranu i sve ostalo u sljedećih mjesec dana. Prostom matematičkom operacijom dijeljenja (11.000 : 31) dobivamo iznos od 354, 83 dinara kojim bi dotična osoba trebala »zadovoljiti« prosječan dnevni nivo životnih i kulturnih potreba.
Postavlja se novo pitanje. Je li 15.000 dinara dovoljno jednom samcu?
PAR: Uzmemo li parametre troškova samačkog modela životna maksima »u dvoje je lakše« potvrđuje se u formuli preživljavanja dvije osobe, naravno, u slučaju kada obje imaju redovita mjesečna primanja. Ukoliko se mjesečni proračun temelji samo na jednom dohotku »priča« je još crnja od samačke, ali ljudi su tijekom svih ovih proteklih godina uvježbani snalaziti se u razno-raznim »koloritnim« varijantama i sredstva za život se kako-tako osiguravaju. Ishrana u dvoje je, također, isplativija i združenim snagama lakše se »pregura« cijeli mjesec. Nekoliko ispitanika, koji su željeli ostati anonimni, složilo se u konstataciji kako mogu preživjeti mjesec s 20.000 dinara.
TROČLANA OBITELJ: Klasična vojvođanska obitelj s jednim djetetom u brojnim slučajevima svoju »klasiku« zahvaljuje upravo gospodarskom momentu i bojazni da bi se u slučaju više od jednog naraštaja oskudijevalo u njihovom standardu. U ovom najrasprostranjenijem obiteljskom modelu režijski troškovi se neznatno penju u visini struje i komunalija, ali u kontekstu življenja u stanu ne bi trebali premašivati 5.000 dinara. Ukoliko obitelj živi u kući, troškovi grijanja znatno rastu, ali isto tako ako se posjeduje manji vrt ili po dvorištu »trči« neka živina, sve se to znatno kompenzira u prehrambeno-egzistencijalnim troškovima na drugoj strani.
Elementarni problem je visina primanja roditelja, pod uvjetom da oboje rade, ali i »infra-strukturna« pomoć i organiziranost unutar uže obitelji (bake i djedovi). Uz pozitivnu simbiozu i dobre relacije zet-punica, snaha-svekrva, život postaje mnogo lakši u svakom pogledu. Desetak ispitanika suglasno je da minimum zadovoljenja njihovih mjesečnih potreba potražuje barem 30.000 dinara, s kojima se »pokrivaju« do sljedećeg prvog.
ČETVEROČLANE I VIŠEČLANE OBITELJI: Prema iskazima »hrabrih« roditelja, koji su se odlučili na višečlano potomstvo unatoč problemima ekonomske svakodnevice, mjesec je moguće izvući s 40.000 dinara služeći se raznoraznim malim trikovima unutar obiteljskog »ekonomiziranja«. Hrana i ovdje predstavlja osnovnu stavku, ali gdje ima za troje ima i za četvero, petero. No, ovdje je dječji standard i njihovo opremanje najveći financijski zalogaj, pogotovo pred početak svake nove školske godine. Garderoba se nosi s »koljena na koljeno«, što je također slučaj i s knjigama (ukoliko se ne promijene), torbama i sličnim »nasljednim« stvarima. KOMENTAR: Brojne rasprave o temi svakodnevnog (mjesečnog) preživljavanja česti su subjekt mnogih socioloških razmatranja i analiziranja anketnog uzorka prosječne populacije. Novaca, naravno, nikada nije dosta, ali generalno većina ispitanika uvijek naglašava kako se, na neki sebi svojstven način, ipak nekako snađu i »prežive« mjesec. Odloženo plaćanje putem bezgotovinskih sredstava, minusi na tekućem, pozajmice, »plaćanje na povjerenje« i slično trikovi su kojima se narod dovija svom najvećem neprijatelju, besparici. Na našim prostorima još uvijek nitko nije umro od gladi, dapače znakovito je, kako se svake godine povećava broj pretilnih (debelih) osoba. Najveći paradoks ogleda se u činjenici da je meso (ta apstraktna imenica u svijesti mnogih drugih naroda) u nas najjeftiniji prehrambeni artikl, stoga nije nimalo čudno kako nam umjesto standarda raste jedino razina kolesterola u krvi. Preživjeli smo ratove, inflacije, nestašice i ostale »blagodati« prošlih vremena, a preživjet ćemo s našim »vještinama« i s 20, 30 ili 40.000 dinara. Na koncu, postav-lja se još jedno pitanje.
Zašto samo mi moramo biti mađioničari?
