Arhiv tekstova Arhiv tekstova

Ma­nji­ne na po­grešnoj stra­ni

Manjine u Vojvodini po pravilu glasuju za gubitnike. Na prvim predsjedničkim izborima pripadnici nacionalnih manjina pretežno su glasovali za Ivana Đurića. Kasnije su masovno podržali Milana Panića. Kad su se za predsjedničku fotelju nadmetali Milutinović i Šešelj, manjine su se opredjeljivale za manje zlo. Izuzetak, glasovanje za pobjednika, dogodio se 2000. godine. Tada su manjinski glasovi odlučujuće doprinijeli pobjedi Vojislava Koštunice. Dvije godine kasnije manjine okreću leđa Koštunici i izjašnjavaju se za njegovog protukandidata Labusa.
    Povjerenje manjina stječu kandidati građanske orijentacije koji se zalažu za jačanje demokracije i čvršće povezivanje s Europom. Tijekom devedesetih Miloševićevi propagandisti često su pripadnicima manjina i zbog toga pripisivali nedovoljnu lojalnost Srbiji. Slično se moglo čuti i nakon demokratskog prevrata. Dragan Maršićanin je ne tako davno zajed-ljivo primijetio, kako su za Labusa glasovali mahom pripadnici nacionalnih manjina. Iz rečenog se moglo shvatiti da on manjinske glasove smatra manje vrijednima.
RADIKALI PITOMI – PRED KAMERAMA: Danas je predsjednički kandidat vladajuće koalicije isti taj Maršićanin. Bit će zanimljivo čuti što će on to ponuditi biračima u Subotici, Senti ili Bačkom Pet-rovcu, ako uopće nađe za shodno pojaviti se tamo i tražiti glasove manjina. Jednako zanimljivo bit će promatrati kako će se u predsjedničku kampanju uključiti G17 Plus. Labusova stranka morala bi agitirati za one koji su je ne tako davno opanjkavali kao nedovoljno srpsku.
    Pouzdani izvori u Novom Sadu kažu da je rukovodstvo G17 Plus zatražilo od svog pokrajinskog odbora da pripremi dokument o autonomiji Vojvodine. Pokrajini bi se, glasila je direktiva, trebalo obećati manje nego što joj je pripadalo u Titovo vrijeme, a više od onoga što (ni)je imala pod Miloševićevom vlašću. Dakle, ni riba ni djevojka. Dodatni problem je u tome što Labusova stranka u Vojvodini oskudijeva s kadrovima. Većina ljudi od imena angažirana je u drugim strankama ili nevladinim organizacijama, te nije lako naći ugledne osobe koje bi uobličile stranačku strategiju glede sjeverne pokrajine.
    Koštuničina stranka nema tih problema. Ona niti se opterećuje autonomijom Vojvodine, niti računa na glasove onih koji priželjkuju kakvu-takvu autonomiju. Stoga će se Maršićanin prvenstveno obraćati Miloševićevom i Šešeljevom biračkom tijelu. Najzadovoljniji će biti ako na svoju stranu privuče koji pos-totak onih koji su bliski Demokratskoj stranci.
    Tomislav Nikolić započeo je kampanju posjetom spaljenoj beogradskoj džamiji. Poruka je više nego jasna: manjine se ne trebaju plašiti radikala, pogotovo pred televizijskim kamerama. Ne zna se kani li radikalski kandidat ponuditi slične susrete i čelnicima ostalih vjeroispovijesti. Nezavisno od toga je li Nikolićev posjet džamiji upriličen radi domaće ili radi inozemne javnosti, pripadnici manjina pamte ovu stranku i po manje čovjekoljubivim izjavama i pos-tupcima.
    Borisu Tadiću će u Vojvodini biti najlakše. Njegova stranka sudjeluje u pokrajinskoj vlasti, sklona joj je većina glasila kako na srpskom, tako i na jezicima manjina. Prvak demokrata zna što vole čuti oni Vojvođani koji su u prošlosti glasovali za gubitnike. On je u utrku ušao rasterećen, pošto nema što izgubiti. Protiv njega su ne samo Nikolić i Maršićanin, već i ostali kandidati. U drugi krug će ući samo u slučaju masovnog izlaska na birališta onih birača koji po pravilu glasuju za demokratske snage i koji vide razliku između DS-a i DSS-a. Glasovi iz Vojvodine danas ne mogu prelomiti, jer Nikolić i Maršićanin ovdje imaju više pristalica nego što je 2000. godine imao Milošević.
NEZAHVALNA SITUACIJA: Nikolić po mišljenju većine analitičara u prvom krugu dobija redovitih milijun i sto-dvjesto tisuća glasova. Ako bi u drugi krug ušao Maršićanin, on bi mogao računati na glasove onih Tadićevih birača koji smatraju kako je bolje izabrati manje zlo nego li neizlaskom na izbore doprinijeti da pobijedi veće. Naravno, Tadiću i njegovoj stranci ne bi bilo lako uvjeravati ljude da vjeruju na riječ Koštuničinim kadrovima.
    Uđe li u drugi krug Boris Tadić, vladajućoj koaliciji – ako opstane do lipnja, što i nije tako izvjesno kao što se čini – bit će kudikamo teže. Dijelu njenih birača neusporedivo bliži je Nikolić. Čak i kad bi Koštunica i njegovi saveznici prevalili preko jezika kako je najbolji izbor za Srbiju vođa najjače oporbene stranke, svi bi znali da to nije iskreno.
    Što se tiče nacionalnih manjina, još jednom su u nezahvalnoj situaciji. Nitko ne uživa glasovati za gubitnika. S druge strane, teško je biti siguran što je manje a što veće zlo. Pobjeda Nikolića ubrzala bi raspad vladajuće koalicije i donijela parlamentarne izbore s daljnjim jačanjem radikala. Pobijedi li kojim čudom Maršićanin, vladajuća koalicija nastavit će se ulagivati radikalima i pripremati teren za njihov dolazak na vlast. Manjine u oba slučaja dobivaju nešto obećanja koja nikoga ni na što ne obvezuju. Pobjeda Tadića možda bi odškrinula vrata za stvaranje nekog novog demokratskog bloka. Kako stvari stoje, on ne bi mogao biti jači od onog koji čine stranke Nikolića i Koštunice. Tadićeva pobjeda bi, dakako, popravila imidž Srbije u očima svijeta. Običan građanin od toga ne bi imao veće vajde. Bar na kratki rok.
    Dokle god vlast u Beogradu drže desne snage, Vojvodina ostaje jedna od srbijanskih regija, a manjine – nužno zlo koje nacionalisti pred kamerama dobrohotno plješću po ramenima.

Autor je novinar iz Novog Sada

  • Betoven maraton
  • Jooble
  • Hrvatsko Nacionalno Vijeće
  • Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata
  • RS APV Pokrainska Vlada
  • VRHRS
  • DUZHIRH
  • Hrvatska Matica Iseljenika
  • DigitalDay