Arhiv tekstova

Ilovača je tradicionalni, po kvaliteti neprevaziđeni materijal za građenje u podnebljima gdje je ima u dovoljnim količinama. Gotovo na svim kontintetima, osim na polovima, ljudi su gradili i još uvijek grade ilovačom. Srednja Europa je naročito bogata ilovačom, a tu se nalazi i Srbija, kaže doc. dr. Milan Kekanović, koji je konstruirao specijalne opeke od nepečene ilovače s kojima je moguće zidati bez specijalne obučenosti i praktički bez viska. 

O tome zašto se i danas, u vrijeme kada je svijest o ekološkim i energetskim problemima razvijena, i dalje grade zgrade i kuće koje u zimsko vrijeme troše suviše energije za grijanje a u ljeto za hlađenje, te ima li rješenja za ove probleme, razgovarali smo s profesorom Kekanovićem.

HR: Zašto smatrate da danas, pored svih drugih materijala koji se nude na tržištu, treba graditi ilovačom?

Postoji nekoliko osnovnih razloga koje ilovača istovremeno zadovoljava za razliku od mnogih drugih materijala koji to ne mogu. To je ekonomska i ekološka opravdanost, požarna otpornost, izolacija i zimi i ljeti, sigurnost i trajnost te odlična mikro klima prostora, jer ovaj materijal funkcionira kao prirodni klima uređaj. Iz ovih razloga gradnja opekama od nepečene ilovače – čerpićem bila bi apsolutno prihvatljiva. Ove opeke bi se povezale s vezivom koje bi bilo isto takav materijal – vapnasto laki malter i na taj način možemo dobiti takve zgrade koje će zadovoljiti po pitanju mikro klime u ljetnom razdoblju. Naime, ovi zidovi reguliraju vlažnost u prostoru na potpuno prirodan način bez potrebe za klima uređajem. S druge strane, isto vezano za ljeto, imamo problem kod današnje gradnje s klasičnom izolacijom koju postavljamo na vanjsku stranu, najčešće stiropor ili vunu, koja nekako funkcionira zimi, ali ljeti nikako ne funkcionira. Kada sunce danima zagrijava fasadu na plus 50 stupnjeva, koliko god stavili debelu izolaciju na vanjsku stranu dio toplote će ući u zidove. Problem je što po noći, kad bi se toplota mogla vratiti nazad, ta moćna izolacija to ne dopušta. Ona ostaje i dan za danom, zidovi se zagriju i onda je jedino rješenje klima uređaj. Kod građevina zidanih čerpićem, da bismo popravili  termičko stanje za zimu bilo bi dovoljno da se ožbuka termomalterom i sa vanjske i sa unutarnje strane. Termo malter nema tako moćnu izolacijsku moć, i ljeti ako bi se i zagrijao preko noći bi se ohladio. Termo malter je inače paropropusan  približno kao što je i sam zid od čerpića, što je vrlo važno jer se difuzija vodene pare treba odvijati neometano. Ako stavimo drugačiju termoizolaciju u obliku stiropora koji je teško paropropustan ili u obliku vune koju opet moramo zaštiti da ne bi dobivala vlagu, mi smo opet zatvorili te zidove i kuću pretvorili u najlonsku kesu. U SAD u gradovima imaju sve veći problem pojavu plijesni koju su naročito primijetili nakon poplava u New Orleansu. Oni ni sami ne znaju zbog  čega se to dešava jer danas koriste isključivo umjetne materijale i montažnu laku gradnju. Njihov problem je što nemaju prirodnog provjetravanja, difuzije i »disanja« zidova i sve to pogoduje razvoju mikroorganizama i gljiva i pojavu plijesni.  Znači poanta je takvo građenje da zidovi moraju biti paroprusni – moraju disati. Stari graditelji su vodili računa o toj fizikalnoj zakonitosti, međutim trend brzog građenja doveo je do toga da smo neke stvari slučajno ili namjerno zaboravili i više nismo u stanju ispoštovati tu parodifuznost.

HR: Kako se danas može postići optimalno građenje ovim materijalom?

Jedan model idealne, zdrave i ekonomski prihvatljive gradnje bi bio zid od čerpića, u debljini najmanje 38 cm pa do 51 cm kao nekada, koji bi bio ožbukan s unutarnje i vanjske strane termomalterom. Termomalter je malter na bazi punitelja kao što je mljeveni stiropor s cementom i vapnom i imao bi ulogu termoizolacije i ujedno vapno regulira mikroklimu jer je paropropustan i takav zid bi zadovoljavao i ljetne uvjete bez potrebe za klima uređajem a isto tako i zimske uvjete po pitanju energetske efikasnosti, s dobrom akumulacijom i slabom mogućnošću za gubitke kondukcijom i transmisijom ako bi zidove i zidali sa spomenutim termo malterom, koji je samo jedan od mojih inovacija koje se već nalaze na tržištu.  

Mi sad trenutačno imamo aktivnost s Tondach Potisjem Kanjiža da se pokrene proizvodnja opeke s time da bi bila mogućnost da opeka bude nepečena, djelomično pečena i pečena. Znači tri su mogućnosti, nepečena opeka koja ima sve prirodne odlike zemljanog zida s reguliranjem mikroklime, polupečena koja bi isto trebala imati te odlike s time da bi s njome riješili problem osjetljivosti na vlagu i smanjenje nosivosti, te pečena koja bi imala zadovoljenu čvrstoću, ali s druge strane ne regulira dovoljno dobro mikroklimu.

HR: Koje su mane kuća od naboja ili čerpića?

Pored dobrih strana, kuće od nabijanice ili čerpića imaju i nekih loših strana. Loša strana ovog  materijala (nabijanica ili nepečena cigla) je njegovo ponašanje u slučaju da dođe do vlaženja. U suhom stanju ako bi je isprešali može čak zadovoljiti po pitanju nosivosti što znači da ima nosivost kao i da je pečena. Problem je ako dobije vlagu na bilo koji način i tada njena nosivost opada. Kad bi se taj problem prevladao, ovaj bi se materijal mogao koristiti i kod većih objekata. Ako bi se riješio problem stabilnosti odnosno nosivosti i u suhom i u vlažnom stanju, onda bi se mogao primjenjivati čak i za gradnju višekatnih objekata. Ovaj se problem može prevladati i konstruktivno – da skelet zgrade bude armirano betonski, a da nepečena opeka bude ispuna, dakle čak i da nema zajamčenu nosivost može se koristiti. Mi bismo danas gradili s klasičnim betonskim temeljima s hidroizolacijom i zid bi bio praktički bez mogućnosti da uvuče kapilarnu vlagu iz zemlje kao  što je to danas slučaj sa starim kućama od naboja i čerpića koje nemaju hidroizolaciju. Mi bismo tako uzeli dio od modernog građenja, temelj i hidroizolaciju na kojima bismo gradili zemljane zidove. S druge strane pojavljuje se i strop, a isto bi imalo smisla da se i na stropu pojave neke ploče od nepečene zemlje s vapnom. 

HR: Koje su prepreke u korištenju ovog materijala?

Pravi je problem što se u građevinarstvu odviklo od sustava korištenja nepečene opeke. Kada bi se  ekološki pristup više cijenio vjerojatno bi se to moglo promijeniti i zato s  Potisjem, s kojim odavno surađujem kao inovator, radimo na tome da ponudimo tržištu jedan  novi oblik opeke koji bi omogućio bržu i lakšu gradnju. Naime, mi smo jednostavno s modernizacijom i montažnom gradnjom koja je brza ali često puta i neekološka i nezdrava neke zanate izgubili, konkretno zidarski i tesarski. Zbog toga, kako bi parirali montažnoj gradnji treba nuditi tako konstruirane opeke za zidove i materijal za krovove,  kojim praktički i nekvalificirani i polukvalificirani majstor može kvalitetno izvesti radove. 

HR: U kojoj je to fazi?

To je u fazi nabave preša koje bi radile tu proizvodnju. Inače postoje takve preše u našem okruženju koje je napravila tvrtka Žako iz Stare Moravice za inozemno tržište, ali na nesreću nije uspjela preše prodati jer je došlo do nekih problema. No ta je preša u funkciji na Agrokombinatu kod Moravice i u stanju je proizvoditi prešane opeke koje smo mi ispitivali i imaju nosivost preko 10 mega paskala u suhom stanju, a to znači da se mogu koristiti i za višekatne objekte pod uvjetom da su postojane i u navlaženom stanju. Ove preše daju bolju kvalitetu i tehnološki su iznad  klasične tehnologije proizvodnje opeke s vakuum prešama. Imaju veću preciznost i te bi preše trebale na tržištu valorizirati i to bi dalo dobar rezultat u smislu da bi se te opeke ponovno pojavile na tržištu. Ekonomska cijena je prihvatljivija jer su ove opeke daleko jeftinije od opeka koje se peku, a i ekološki su prihvatljivije u smislu zdrave gradnje. 

HR: Zašto su se ljudi okrenuli nezdravim, skupljim materijalima umjesto da su zadržali stari, dobar način gradnje koji je ugodniji za život i jeftiniji?

To je jednostavno stvar navike. Neke smo stvari zaboravili i vrlo je teško promijeniti tu naviku nabolje. Osim toga industrija je jako agresivna, pogotovo kemijska industrija koja ulazi u građevinarstvo, konkretno po pitanju betona. Sve to skupa ide k tome da su neke stvari koje su se primjenjivale u prošlosti jednostavno proglašene lošima. Jedino problemi vezani uz energiju, klimatske promjene i problemi vezani uz uporabu klima uređaja koji osim što troše energiju, štete i zdravlju, mogu nas vratiti građenju kuća sa zemljanim zidovima koji bi bili u stanju regulirati mikroklimu.

HR: Koliko se kod nas prihvaćaju inovacije općenito?

Kod nas se vrlo teško prihvaćaju inovacije. Naše tržište pogotovu nije naučeno prihvaćati inovacije s ovoga prostora, eventualno ih prihvaća kroz neku tehnologiju sa Zapada. Kada ja inoviram i konstruiram nešto novo na prvom mjestu je zadatak da »pridobijem« majstore. Ako oni kažu da je s time lako i praktično raditi i još ako je to i kvalitetno i jeftino, onda smo riješili cijelu stvar i primjena je zagarantirana. Ali da bi došli do toga da to majstori isprobaju, dug je put i bez financijske pomoći privrede i društva, često puta je taj put za jednog inovatora nesavladiv.  Ministarstvo za znanost i tehnologiju nešto pokušava na tom planu uraditi ali dosta to teško ide. Možda će nas taj energetski aspekt natjerati da drugačije postavimo stvari. 

S druge strane to je povezano s našom projektantskom strukom koja je na ovom tržištu totalno potcijenjena, u toj mjeri da projektante više ne zanima hoće li i što će projektirati. Jer jedan keramičar, da bi postavio pločice, po četvornom metru uzima 10, 13 pa i više eura, a svi projektanti, građevinci, strojari, električari i arhitekti kad dobiju po četvornom metru 7-8 eura – sretni su. To je totalna degradacija struke i projektanti jednostavno nisu zainteresirani za ništa više od onoga da jednostavno odrade  kako su već navikli, klasično i brzo zarade minimum. Zakon o energetskoj efikasnosti još se uvijek ne primjenjuje, ali ne znači da se neće početi primjenjivati. I nas će Europska Unija pritiskati i onda će stanove i poslovne prostore u stvari prodavati energetska efikasnost. Što je manja potrošnja to će cijena stambenog ili poslovnog prostora biti viša, a s druge strane i cijena energenata će ići na taj način da što se manje troši to će biti manja cijena, a što se više troši po četvornom metru – bit će viša cijena, kako bi se ljudi natjerali da urade izolaciju, na bilo koji način. EU je napravila klase objekata, međutim i oni imaju problem napraviti objekt A klase jer niti kod njih još ne postoji jasno shvaćanje kakvu izolaciju treba napraviti. Mnogi govore kako treba izolaciju staviti u što većoj debljini, na zidove, ali onda tek djelomično rješavamo problem. Ja govorim a to i fizika i termodinamika potvrđuju da je izolacija na stropu najbitnija i ključna po pitanju energetske efikasnosti objekata. 

HR: Postoji li u skorije vrijeme izgrađena kuća po suvremenim principima od nepečene opeke?

Bio je plan za znanstveni projekt prije tri-četiri godine, međutim, na žalost, recenzenti koji rade pri ministarstvu su ocijenili kako je tema koja je predložena interesantna, ali iz nekih drugih, nerazumljivih razloga nisu prhvatili taj moj projekt. Rekli su kako je malo zatraženo sredstava i malo je sudionika na projektu, a iako do danas imam 6-7 novih materijala koji se nalaze na tržištu, rekli su mi da nisam kompetentan, a tema je bila vezana uz građenje nepečenom opekom koju bi kemijski aktivirao bez pečenja u smislu da dobijemo dovoljnu čvrstoću i postojanost, kako u suvom tako i u vlažnom stanju. Da je tema tada prihvaćena već bismo odmakli dalje i sigurno bismo imali izgrađene kuće od čerpića po suvremenim principima gradnje, koje su ekonomski, ekološki, zdravstveno i po svakom drugom aspektu prihvatljive.

HR: Jedan od vaših patenata  je i StiroFert koji se proizvodi u Vrbasu?

Ovaj je pronalazak patentiran 2005. godine i proizvodnja se odvija u Vrbasu s realnim i izvjesnim planom da se proširi u Španjolsku,  Rusiju i na afrički kontinent.  Konstrukcija je atestirana u Srbiji i EU a u planu je atestiranje i u Hrvatskoj, kao vrlo interesantnom tržištu.  Moje rješenje, i najnoviji pristup koji sam i praktički dokazao kroz ovu patentiranu međukatnu konstrukcijuju StiroFert, je da je izolacija na stropu ta koja može riješiti problem u potpunosti i apsolutno osigurati energetsku efikasnost objekata A klase. Naime, ja sam konstrukcijski izolaciju ugradio na stropu koja je tamo ostala kao »zarobljena oplata«. Tako dobijamo laku i žilavu roštiljno-kasetnu međukatnu konstrukciju koja može kao od šale svladati raspone i veće od deset metara uz sigurnost i nosivost daleko veću od klasičnih »debelih« i teških punih ploča. Ova ploča može biti i krovna s rasponima i većim od trideset metara.

Moje mišljenje je da kreativnost i mašta pripada samo ljudima. Treba je cijeniti i poticati kao nešto najvrjednije na našoj Zemlji i u Svemiru. Mašta u znanosti se ne smije sprečavati i ograničavati krutim zakonima i teoremama, jer to može samo usporavati i sputavati razvoj tehnike, tehnologije i privrede a time i napredak čovječanstva.