Arhiv tekstova

Od suhog lišća nije vidio, ni drveća, ni šume

Stara slavonska poslovica veli: »Ne pada snig da potare svit, već da svaka zvir pokaže svoj trag!«. Ta se poslovica može primijeniti i na »kritički« članak novinara »Subotičkih novina«, koji je izgleda bio naručen da napiše takav članak, a to zaključujem po tome da se istodobno pojavio i drugi takav napad u jednim drugim novinama, gotovo istog sadržaja, kojemu je izgleda jedini cilj da izruga prvi i širi prikaz naše najstarije kulturne ustanove u Subotici i Bačkoj uopće. Iznenađuje me da se novinar sada sjetio da napravi prikaz te knjige koja se pojavila prije puna četiri mjeseca. Bila je odmah predstavljena na Subotičkoj televiziji, a prije nepuna dva tjedna bila je javna promocija u Gradskoj knjižnici u Subotici, pa je ondje mogao pred javnošću iznijeti svoju »kritiku«. Premda sam čuo da su neki ljudi bili strašeni nekakvim okružnim pismom, da će na tom skupu knjiga biti žestoko napadnuta i da se ne pojavljuju na tom skupu, neki su čak i u inozemstvu o tome bili i telefonski obavještavani.
    Sam prikaz je takovog nivoa da ne bi zaslužio nikakva osvrta, međutim sam način kako je to izvedeno ispod je razine kulturnog općenja među ljudima i zato na njega želim upozoriti. Činjenica je da ima puno tiskarskih pogrešaka, mislim da kritika za to ide prvenstveno tiskaru. Početi svoju kritiku spram tiskarskih pogrešaka i pripisivati to nez-nanju autora, ispod je civilizacijskog nivoa. U tom žaru traženja pogrešaka izgleda da je previdio neke, kojih ja, ni uz najbolju volju nisam uspio naći, pogotovu ne na stranicama koje su tamo naznačene. Zatim navoditi pojedine izraze iščupane iz konteksta rečenice i cijeloga teksta je slično dokazivanju da nema Boga tekstom iz Svetog Pisma. To su bile poznate metode bivšeg sistema koji je na temelju takvih citata stavljao ljude pred sud i slao u zatvore. Bio je to dobro razrađen sistem, kada je netko pokrenuo lavinu, pa su onda graknula sva sredstva priopćivanja, a onda se normalno »narodna vlast« morala umiješati da riješi problem i sačuva naše najveće tekovine! Toliko detalja me sjeća na ta neblaga vremena, za koja smo mislili da su za nama, a eto vidimo da nisu!
    Što tek reći o podnaslovu »Bistrenje taloga u magistralnim mislima«? U čemu se sastoji taj talog? Da li su to možda misli, riječi ili postupci biskupa Ivana Antunovića, Boze Šarčevića, AgeMamužića, Đene Dulića, Paje Kujundžića, Mije Mandića i drugih o kojima je u tom prvom dijelu bilo riječi, da se sve to začini novopečenim izrazima i pojmovima, za koje optužuje autora knjige, primjera radi kao što su to: »brojjedanovsko bistrenje« ili »gastro-psihološki glagoli« ili »zabavno nekrofilne formulacije«? Sve me to sjeća predgovora istog novinara knjizi Augustina Jurige »Ris«, koji nosi naslov »Hartija risa«! Drugi puta bi trebao dotični novinar dodati i rječnik njegovih novih kovanica! A sve to je zaglađeno »pjetkom, tjetkom«. Pa to ne priliči ni djeci iz vrtića.
    Isto tako je besmislena tvrdnja o »privatnom povjesničaru opće prakse«. Što je to »istraživačko-isljednička djelatnost«, pa zatim »klerokomunistički elementi«, do pojma »svećenik-privatni povjesničar«. Kao da je autor knjige iznosio nekakve svoje teze, a ne redao najčešće veoma žalostan tijek zbivanja na ovoj našoj subotičkoj bunjevačko-hrvatskoj sceni i popisao, na temelju dostupnih vrela, ono što je »Pučka kasina« u prošlosti i danas, nakon obnove svoga rada, činila i pokušala činiti kako bi bila barem na neku korist tom svom razjedinjenom i sukobljenom hrvatskom korpusu. Ako spomenutog novinara smeta da kao katolički svećenik upotrebljavam biblijske i teološke izraze, pogotovo kada je to citat iz javnog obraćanja vjerničkom skupu, ove izraze zacijelo naš narod bolje razumije od njegovih novokomponiranih izraza. Posebno je zanimljivo da je autore oba već spomenuta članka koji napadaju ovu knjigu, silno zaboljelo spominjanje »sila Tame«! To je čudnije da to smeta jednog novinara liberalne, (mož-da i ateističke?) orijentacije!?
    Gotovo je komično kada dotični novinar, nakon što je prosuo sve ovdje navedeno biserje i još više toga nespomenutoga, postavlja sebi pitanje: »Što je autor knjige uopće htio reći?«. I onda opet, na sebi svojstveni način, bježi u nekakav vjetar praznih riječi, koje po svoj prilici ni on sam ne razumije! Magistralno zaključuje, kako su to »izdanci loze roda 1878.«, na što smo ponosni, ako je makar to razumio da naše korijenje ne počinje ni 1941., ni 1991., nego daleke 1878., dakako znajući u kom vremenu, gdje i u kakvim uvjetima živimo. To je upravo ono što je mnoge tako i opeklo, pa zato reagiraju..
    Što tek reći za ocjenjivačku sposobnost tog novinara? Koliko je nisko dijeliti nekome »asa ko kuća«? Na temelju čega? Čijom kompetencijom? To je opet terminologija iz predškolskih ustanova, samo se po dozi zlobe razlikuje od njih. Je li »mudar« ili je zlonamjerni prijedlog da se autoru ove studije dodijeli ili barem predloži da mu se dodijeli »priznanje Žalosne vrbe«? Zahvaljujem mu na tolikoj ljubaznosti, ali nakon ovog magistralnog članka, duboko sam uvjeren da je pretekao autora studije i da je to priznanje zaslužio on i to ne samo s ovim člankom, nego svim svojim novinarskim radom kojim nastoji doprinijeti boljitku i slozi hrvatskog korpusa, osobito u brojnim člancima o zbivanjima među njima!
Mr. Lazar Ivan Krmpotić
Đurđin, 14. travnja 2004.