Subotice ovam’ b’jela
Što si toli nevesela?
Što si toli pocrnila
U grob crni pohrlila?

Gdje je tvoja prva slava?
Bunjevačkih nam djedova’ -
Gdje je spomen, gdje je dika,
Tvog života gdje je slika?!

Zar ne rodiš više sinke,
Bunjevačkog roda dike?
Ah, delije desne tvrde,
Mrveć lave, koj’ te grde!

Nisi, nisi, tomu kriva,
Sred izrodstva da si živa:
Porod da t’ je skućen u rog,
Neka im oprosti sam Bog!
Nu – hvala Boga! još je sreća,
da imadeš sokolića,
Sred okrilja krasotice
Naše, naše Subotice.

Subotice, slavni gradu,
Raspni jedra, veslo k’ radu!
Daj prednjači k’ cilju okom,
Da za sobom drugi skokom!