Arhiv tekstova

Nakon prosvjeda poljoprivrednika, prošlog je tjedna Vlada Srbije odlučila interventno otkupiti 70.000 tona pšenice ovogodišnjeg roda, 15 posto više od planiranog, po cijeni od 12 dinara za kilogram. Napravljene su i određene kvote po okruzima kako bi otkup bio ravnomjerno raspoređen u cijeloj zemlji, međutim zemljoradnici kažu kako je to samo kap u moru koja ništa ne rješava, jer planirani je otkup svega 3 posto od ukupno proizvedenih količina koje se procjenjuju na oko 1,5 milijuna tona. Koliko je to doista neznatna količina, koju je smiješno nazivati »interventnim otkupom«, i neće utjecati na formiranje cijene, ilustrira i podatak da samo Fidelinka ima smještajne kapacitete od  80.000 tona. Zahtjevi udruga proizvođača bili su da se otkupi 400.000 tona pšenice po cijeni od 14 dinara s PDV-om, ali Robne rezerve nemaju mogućnosti to ispuniti. 

»Mislim da ova vlast ponovno sebi navlači problem na glavu i tom se mjerom neće apsolutno ništa postići, a i dalje će veliki broj poljoprivrednika ostati nezadovoljan i u sumnji tko su ljudi koji će prodati pšenicu po 12 dinara, hoće li to biti zemljoradnici, Viktoria grupa ili netko treći. Ja sam protiv takvog načina kupovanja pšenice. Tih 70.000 tona koje će država otkupiti neznatne su količine, primjerice za Sjevernobački okrug određena je kvota od svega 3500 tona, a samo HV Partner planira otkupiti dvostruko više. A gdje su ostala poduzeća – Salaš, Stovet, Zrnomag, Gebi, Žitko, Fidelinka«, kaže Branko Vujić, direktor poduzeća HV Partner. 

 

DEVASTIRANA  

POLJOPRIVREDA

 

Samo na pšenici se ne može popraviti godinama devastirana poljoprivreda i njezin loš položaj, kaže ekonomski novinar Dimitrije Boarov, ali država i ne može plaćati mnogo veću cijenu za nekvalitetan rod.

»Poljoprivreda je u cjelini devastirana i Vlada zapravo financira druge sektore jednom prilično restriktivnom politikom prema poljoprivredi i na račun poljoprivrede. Međutim, ono što se gubi na raznim lošim paritetima na štetu poljoprivrede ne može se nadoknaditi tipičnom burzanskom robom, kakva je pšenica, i u tom smislu ne može Srbija plaćati mnogo veću cijenu jedne dosta nekvalitetne pšenice od burzanske cijene koja se formira u Budimpešti i Roterdamu. Budući da je pšenica uglavnom državna roba onda te udruge poljoprivrednika više-manje tu imaju jasnu adresu protiv koje mogu demonstrirati, ali se na pšenici ne može popraviti položaj poljoprivrede«, kaže Boarov.

Da je domaća pšenica nekvalitetna, kaže i Branko Vujić. Naime, njegovo je poduzeće  registrirano i za izvoz, na stranom tržištu su prodali značajne količine kukuruza i ječma, međutim, kada je riječ o pšenici, Vujić kaže kako kvaliteta uglavnom ne ispunjava visoke standarde koje traže zemlje EU i u okruženju.

»Osim što je kvaliteta strogo propisana u EU, dodatne uvjete kakvoće može postaviti i tvrtka koja radi otkup. Međutim, ni prošle, a pogotovu ove godine naša pšenica nema dobru kvalitetu, jer se kod nas izuzetno malo ulaže u pro-izvodnju pšenice, ne proizvodimo po standardima, mnogi zemljoradnici ne štite usjeve od raznih bolesti, stjeničavosti, fuzarijuma, itd. Primjerice, kod nas je JUS standard 76 hektolitarska težina, u EU je 80, a ove je godine naš prosjek 72. Na europskom tržištu to je pšenica za stočnu hranu, i mogu nam je platiti manje od cijene na domaćem tržištu. To su ozbiljni problemi i zato se ozbiljno mora uključiti država, mora se napraviti strategija pro-izvodnje pšenice, i ako proizvođač ima podršku stručnih i znanstvenih institucija i država ozbiljno stane iza njega, onda ne može doći do neuspjeha«, smatra Vujić.   

 

SVAKE GODINE 

ISTA PRIČA

 

Trenutačna cijena pšenice na domaćem tržištu je oko 11 dinara po kilogramu, a neslužbeno se govori o ponudama za otkup ovogodišnjeg roda za 9,5 do 9,7 dinara za kilogram. Viktoria grupa je izašla s akontnom cijenom 8,5 dinara plus PDV. Osim što godinama, pa tako i ove, seljaci ni usred žetve ne znaju po kojoj će cijeni i kome prodati žito, dodatni problem predstavlja skladištenje. Vujić kaže kako je jedan od dobrih prijedloga bio formiranje kompenzacijskog fonda. Planirano je da Vlada odredi 8 skladištara u Vojvodini koji bi u ime države skladištili pšenicu, a poljoprivrednik bi na temelju te uskladištene pšenice mogao podići kredit od banke i isplatiti svoje pristigle obveze, zakup i sve troškove proizvodnje. Međutim, svi mlinovi su od toga odustali jer zapravo vlasnici tih velikih smještajnih kapaciteta praktički diktiraju i vode tržište žitarica u Srbiji. 

»Nije da oni nama nisu potrebni, jer bez njih ne bismo mogli izvesti pšenicu, međutim, oni su toliko moćni da Vlada na njih ne može utjecati, mlinovi su njihovi i oni mogu ponuditi na ovako neorganiziranom tržištu cijenu pšenice kakvu žele. Formiraju cijenu neovisno o tomu je li u Mađarskoj 14 dinara na burzi, u Rumunjskoj 12, jednostavno se međusobno dogovore, a država nije dovoljno moćna tomu se suprotstaviti i otkupiti bukvalno kompletan rod. Država je izgubila svu moć nad kontrolom te žitarice, jer je zbog privatizacije svih prerađivačkih kapaciteta više nema gdje smjestiti. Problem je tu i u samoj organizaciji, u načinu razmišljanja, i dogod se ozbiljno ne sjedne za stol i razgovara o proizvodnji pšenice mi ćemo svake godine dolaziti u istu situaciju – da pšenica ne treba nikome, da nas trgovci i preprodavci ucjenjuju. A tu su također značajne i subvencije za sve kulture koje mi proizvodimo, jer dogod ne budemo pratili Europu s poticajima koje oni daju svojim zemljoradnicima, mi u tu utrku ne možemo ući. Mi imamo 100 eura po hekatru, a zemlje u okruženju i u EU imaju od 350 pa naviše, ovisno o kulturama. Dogod izdvajanja za poljoprivredu i pomoć po hektaru bude tolika, mi smo u ozbiljnim problemima, našu robu ćemo prodavati budzašto, trgovci će manipulirati svima nama i odlučivati na koji će način otkupiti robu i, jednostavno rečeno, prevariti seljaka«, kaže Vujić.

 

IGRU PROPISUJU TRGOV-CI

 

Premda je ministar poljoprivrede savjetovao zemljoradnike da pšenicu uskladište i pričekaju veću cijenu na proljeće, pa je onda prodaju, seljaci ne znaju gdje, pod kojim uvjetima i kod koga smiju ostaviti rod. 

»To sve lijepo izgleda kada ministar kaže na televiziji, ali o suštini problema se nikada javno ne govori i ne rješavaju se suštinski problemi. Ministar je rekao – lagerujte vašu pšenicu u skladišne prostore, ali država ponovno tu ne može ništa, jer svaki skladištar ima određenu cijenu skladištenja i nitko mu ne može zabraniti da to bude 2 ili 5 dinara po kilogramu. Nitko to ne može propisati jer je mlin njegov privatni i može raditi što hoće, i ponovno oni propisuju igru. Kada vam natovare sve parametre koji određuju kvalitetu pšenice onda je vrlo veliko pitanje kolika bi trebala biti cijena pšenice kroz nekoliko mjeseci da bi proizvođač bio na istomu. Ako unesem vagon pšenice u silos, a kroz šest mjeseci, kada se odbiju troškovi ulaska, izlaska, prijema, lagera, pročišćavanja, i milijun drugh stvari, i ostane mi 5 tona, jer su ostalo pojeli troškovi, onda je pitanje kolika treba biti cijena u ožujku da bih ostao na istomu. S druge strane, koliki će biti tečaj eura tada, i hoću li izgubiti? Problem je također što mi nismo sigurni ni u vlasnike silosa. Ne smijemo skladišiti u Fidelinku, ne znamo tko su vlasnici, Fidelinka je u financijskim problemima, pitanje je hoće li ići u stečaj, i mi praktički u Subotici nemamo gdje smjestiti pšenicu. Moramo je prevoziti do Bačke Topole a to nas već u startu košta 60 para po kilogramu«, kaže Vujić. »Sada je zemljoradnik sluđen, ne zna što raditi, pitanje je koliki će biti tečaj eura sljedeće godine, koliko će koštati troškovi smještaja pšenice, a sustigle su nas i obveze, jer 90 posto zemljoradnika je prezaduženo ulaganjima u vlastita sredstva, kupovinu mehanizacije, mnogi su uzeli zemlju u zakup koji moraju plaćati državi unaprijed, i to u eurima. Kada ta ista država treba nama pomoći onda diže ruke i kaže – tržišno je gospodarstvo. I sada taj zemljoradnik, htio ili ne, mora prodati jedan veliki dio pšenice kako bi isplatio zakupninu i ostale obveze«.

»Kada bi postojalo stvarno tržište inputa, onih proizvoda koje seljaci koriste, onda bi se seljacima moglo reći – pa, idite na tržište«, kaže dimitrije Boarov. »Međutum, roba koju plaćaju seljaci uglavnom ili je državna ili je monopolizirana u jednom skoro bukvanom smislu riječi, i kad bi se ušlo u tu računicu jesu li ulazni troškovi po svjetskoj cijeni, onda bi se moglo tražiti da po svjetskoj cijeni bude i finalna roba poljoprivrednika. Međutim, ti su ulazni troškovi u velikoj mjeri iznad svjetskih cijena«, kaže Boarov.

On dodaje kako se domaći poljoprivrednici ne mogu uspoređivati s poljoprivrednicima koji dobivaju poticaje i regrese od europskih fondova, jer da bi Srbija vodila takvu agrarnu politiku mora ući u Europsku Uniju, budući da nema kapitala regresirati svoje poljoprivrednike. On dodaje kako bi se država svakako trebala najprije rasteretiti nekih troškova na drugoj strani kako bi povećala agrarni proračun. Ona, pak, u posljednje tri godine uporno smanjuje agrarni proračun, stoga neko kratkoročno rješenje u korist seljaka nije niti na pomolu.

S. Mamužić