Arhiv tekstova

Prije trideset i tri godine zaljubljenici u kazališnu umjetnost, predvođeni redateljem i glumcem, pokojnim Lajosem Soltisem, osnovali su putujuće kazalište pod nazivom »Tanya szinhaz«, u prijevodu »Salašarsko kazalište«. Kazalište, koje je u početku pripadalo Akademiji umjetnosti u Novom Sadu, a 2003. godine je postalo nevladina, civilna organizacija, uskoro bi trebalo dovršiti svoje »gnijezdo« koje volonterskim radom i uz skromnu financijsku pomoć svijaju od 2005. godine u malenom vojvođanskom selu Kavillo. 

S predsjednikom ove nesvakidašnje udruge Attilom Magyarom razgovarali smo o tome što jedno ovakvo kazalište znači za mađarsku zajednicu u Vojvodini, kako opstaju i što su im planovi za budućnost. 

 

Nekada s magarcem, danas na traktoru i biciklima

 

»Svake godine ovo kazalište okuplja između 20 i 30 članova, glumaca prije svega, ukupno je do sada u njemu bilo aktivno oko 350 kazališnih umjetnika, dok se broj gledatelja bliži brojci od pola milijuna. Svake se godine priprema jedna predstava i u prosjeku se održe 23 predstave širom Vojvodine. Ove godine priprema se predstava pod nazivom »A falu rossza« (Seoski bećar), čija je premijera 24. srpnja u Kavillu, a zatim će predstava biti prikazana u 26 mjesta, sela i mjesnih zajednica širom Vojvodine. U vidu imam 80 mjesta u Vojvodini i ovisno o tome kako se možemo dogovoriti s domaćinima i ovisno o financijama, planiramo gdje ćemo održati predstavu«, kroz brojke nam predstavlja ovo putujuće kazalište Attila Magyar.

I naravno, kad je riječ o umjetničkim projektima, razgovor se mora dotaknuti financija, a priča je slična onoj koju znaju i svi kulturni poslenici u hrvatskoj zajednici. 

»Prije nekoliko godina je krenulo nešto s Pokrajinskim tajništvom za kulturu, ali to je kratko trajalo jer su već prošle godine smanjili na pola, kao i ove godine. Ozbiljnog, generalnog sponzora nemamo, najznačajnija je pomoć Pokrajinskog tajništva za propise, upravu i nacionalne manjine, postoje zatim ozbiljne zaklade iz Mađarske, ali, nažalost, iz Beograda od Ministarstva za kulturu ne dobivamo nikakva sredstva. Prije dvije godine smo dobili iznimno skromnu pomoć, a ove smo godine od toga što smo tražili dobili tek 2 posto, odnosno 60.000 dinara. I premda svi misle kako je ovo lijepo putujuće kazalište, nekada s magarcem a sada na traktoru i biciklima, i da to ne košta ništa, ipak košta i, nažalost, moramo gledati gdje dobivamo financijsku pomoć. Mi bismo išli tamo gdje je to najpotrebnije, ali dok nema pravih sponzora, primjerice da nam Pokrajinsko tajništvo za kulturu ili bilo koja zaklada osigura minimalna sredstva za jednu turneju, idemo tamo gdje nam domaćini financijski pomognu.«

 

Gnijezdo u selu 

Kavillo

 

»U selu Kavillo rođen je osnivač ovog kazališta, pokojni Lajos Soltis, a isto tako i još neki poznati mađarski umjetnici i vjerojatno je zato ovdje naše ‘gnijezdo’. Kupili smo ovdje prvo jedan plac, pa drugi, a dobili smo i obećanje iz Fonda za kapitalne investicije da će nam biti osigurana sredstva za financiranje objekata koje smo zamislili. Sada kazalište u Kavillu živi oko mjesec i pol dana, priprema se predstava, održi premijera, a zatim se oko mjesec dana putuje. Nakon toga vraćamo se u Kavillo i odavde odlazimo na festival, primjerice u Mađarsku, gdje nastupamo skupa s profesionalnim kazalištima. Ovo je kazalište naime, premda nastupaju studenti i mladi glumci, priznato kao profesionalno kazalište i tako se i natječemo. Za mlade glumce ono je najvažniji teren, jer je za 350 mladih umjetnika salašarsko kazalište bilo ‘vrtić’ u pogledu struke. Na primjer, ja sam imao 15 godina kada sam prvi put došao u ovo kazalište. Rođen sam tu blizu, u Čantaviru, i biciklom sam došao jer su tražili mladog dečka s plavim očima i plavom kosom. Dobio sam glavnu ulogu u predstavi ‘Apám a socijalista kulák’ (Moj tata socijalistički kulak), zaljubio sam se u glumu i od onda sam punih 25 godina u ovom kazalištu«, prisjeća se Magyar. 

Za sada se objekti u Kavillu koriste oko mjesec i pol dana, ali kada se uradi sve što je planirano, ako se dobije obećani novac, ovih 3200 četvornih metara radit će od 1. siječnja do 1. siječnja. Osim kazališta, tu će bit mjesto za različite kampove, očuvanje narodne tradicije i kulture, programi za djecu i mlade, bit će to mjesto gdje će i mladi i stari moći pobjeći iz grada u prirodu, u mir, kaže Magyar i dodaje: »Zato što sam od svog profesora Soltisa učio da je granica zvjezdano nebo, naš je plan da za dvije godine, kad budemo slavili 35. obljetnicu, krenemo s organiziranjem međunarodnog festivala sličnih kazališta.« 

Do sada je u proteklih pet godina uglavnom volonterskim radom i onim što dobiju »u šešir« nakon predstave, uz manju financijsku pomoć iz Mađarske, izgrađena manja blagovaonica, potkrovlje za spavanje i terasa, gdje se glumci odmaraju i bježe od sunca ili kiše kad pripremaju predstavu, a prije i nakon premijere se održavaju različiti programi. Planira se izgradnja objekta u funkciji muzeja, zatim mobilna scena gdje će se održavati premijera (a nakon toga će se nositi tijekom turneje po cijeloj Vojvodini), zatim izgradnja fiksnog gledališta za 500 do 1000 gledatelja, izgradnja jedne ozbiljne kuhinje i kuće s 4-5 soba i uredom za upravu kazališta, dok će na tavanu biti skladište za kostime i scenografiju, »da ne dođemo svakog proljeća gledati što su sve pojeli štakori, već da se to može prikladno čuvati«, slikovito objašnjava Magyar.

A koliki je značaj ovog kazališta za Mađare u Vojvodini, Magyar odgovara citirajući njihovog starijeg gledatelja iz jednog banatskog sela koji je rekao: »U selu imamo tri blagdana tijekom godine – Božić, Uskrs i kad dođe salašarsko kazalište«. I tu se više nema što dodati. 

Jasminka Dulić