Arhiv tekstova
09.07.2010
Komunikacija s Nadnaravnim jedini je pravi lijek
Humanitarno-terapijska zajednica za pomoć ovisnicima »Hosana« obilježila je treću obljetnicu rada. Ova Zajednica, koja pomaže svima, osobito mladima koji su iz bilo kojeg razloga upali u ovisnost o drogi, alkoholu, kocki, kao i onima koji su izgubili smisao života, smještena je na salašu kraj Starog Žednika (20 kilometara od Subotice, na staroj cesti prema Beogradu), a temelj njenog rada su rad, molitva i razgovor. Program u ovoj Zajednici traje tri godine i nakon toga mladi izlaze oporavljeni.
U promidžbenom materijalu voditelji »Hosane« navode kako je program Zajednice katolička pobožnost, ali da niti jedna druga vjeroispovijest nije zanemarena niti omalovažena. Vrijeđanje na nacionalnoj ili vjerskoj pripadnosti strogo je zabranjeno. Zajednica nema namjeru nikoga osuđivati, niti je zanima nacionalnost ovisnika, te kroz nju prolaze Hrvati, Srbi, Mađari, Makedonci, kao i mladići drugih nacija, što znači da ima i raznih vjeroipovijesti (katolika, pravoslavaca, muslimana), pa i nevjernika.
Financiranje i lista čekanja
Obljetnica »Hosane« obilježena je u subotu, 3. srpnja, svečanom svetom misom u za to posebno uređenom dijelu dvorišta Zajednice u Starom Žedniku. Na toj je misi, koju je uz koncelebraciju četiri svećenika iz Subotice i Sombora predvodio vlč. dr. Marinko Stantić, a duhovni nagovor imao karmelićanin o. Vjenceslav Mihetec, bivši štićenik Marko Kovačević primio blagoslov. Istoga je dana, nakon tri godine boravka u Zajednici, iz nje izašao i štićenik Sebastijan Farbaš, koji će idućih godinu dana, prema programu Zajednice, provesti živeći uobičajenim životnim tempom, i ako izdrži sve kušnje, i on će, poput Marka Kovačevića, primiti blagoslov i nastaviti život bez ovisnosti.
U svečanom obilježavanju godišnjice, te u misnom slavlju i cjelodnevnom druženju sudjelovali su i roditelji, braća, sestre, rođaci i prijatelji štićenika »Hosane«, a ispred Grada Subotice nazočan je bio zamjenik gradonačelnika Pero Horvacki.
»Za ove tri godine imamo 5 štićenika koji su uspješno završili program u ‘Hosani’«, kaže osnivač i upravitelj Zajednice vlč. dr. Marinko Stantić. »Prve dvije godine bili smo afilirani u Zajednici Milosrdnog Oca u Međugorju, a samostalni smo posljednjih godinu dana i možemo reći kako je ovo zapravo i prvi rođendan ‘Hosane’ kao samostalne zajednice. Kapacitet Zajednice je 16 ležaja, a trenutačno je popunjeno 12, odnosno 11, budući da Sebastijan Farbaš izlazi. Pravim završetkom programa smatra se godinu dana nakon izlaska iz Zajednice. U tih godinu dana štićenik ima neku vrstu testa, da vidimo kako će se on snaći u društvu i treba li mu još boravka u Zajednici, jer droga ipak nije tako bezopasna da bismo olako prešli preko svega. Marko Kovačević je već godinu dana izvan Zajednice, trenutačno služi civilni vojni rok i dobro se aklimatizirao i uključio u društvo.«
Financiranje Zajednice »Hosana« posebna je priča, budući da je boravak za štićenike besplatan. Vlč. Marinko Stantić kaže kako je to Božja providnost za koju momci mole. Pomažu dobročinitelji, uglavnom preko Crkve i crkvenih župa, a dobar dio potreba osiguraju sami štićenici radeći na maloj ekonomiji uz salaš na kojem borave.
»Surađujemo s drugim organizacijama i instucijama države i lokalne samouprave, ali nismo baš zadovoljni, željeli bismo da ta suradnja bude na višoj razini«, kaže upravitelj Zajednice. »Prošle sam godine, kao svećenik, sahranio četiri ovisnika, jer nisu uspjeli doći na red za Zajednicu. Jedan je bio na listi čekanja, trojica nisu. Ne nosim ih na savjesti, jer ne mogu nikog izbaciti da bih nekog primio, ali sam apelirao svima koji su mogli pomoći da je to stvarnost i da njihovo otezanje može biti nekome pogubno.«
Vlč. dr. Marinko Stantić dodaje kako je jedina zajednica u zemlji koju podržavaju Zemlja živih u Kovilju, pravoslavna zajednica koja radi po istom programu, programu Zajednice Cenacolo.
Vjerski program je suština oporavka
Vlč. dr. Marinko Stantić doktorirao je pastoralnu teologiju, tj. konkretni rad s ljudima, čiji dio i jest osmišljavanje projekata koji će biti učinkoviti za povezivanje ljudi s Bogom.
»Želim i konkretno pokazati koji je to put i koja je najjača sila svijeta«, objašnjava dr. Stantić. »Vidimo kako medicina, uz najbolju volju i uz dužno poštovanje prema psihijatrima, nije u stanju potpuno riješiti problem ovisnosti. Liječnici pomognu do određene mjere, ali su poslije toga nemoćni. Statistika pokazuje kako u Zajednicu ne dolaze vjernici. Ne drogira se nitko tko je dobar vjernik i tko redovito ide u crkvu. Sve su ovo mladići koji nisu bili vjernici, koji nisu bili kršteni ili koji su bili samo kršteni. Nitko nije bio praktični vjernik. Onaj momak koji ne uspostavi dobru komunikaciju s Bogom, da on osjeti da je prihvaćen, cijenjen i voljen od samoga nadnaravnog bića, bez obzira kako ga zovemo – Bog, Alah, majka priroda ili viša sila – ako on to ne uspostavi, ima ozbiljne šanse da se ponovno vrati na drogu. To pokazuju i statistike drugih zajednica. Tamo gdje vjerski program nije sastavni dio programa momci se vrate drogi, iako provedu jedno vrijeme u zajednici. Izolacija nije dovoljna i rezultat odlaska na misu ne bi trebao biti običaj, nego snaga koju vjernik crpi i potreba za povezivanjem s Bogom. Vidimo kako današnji tempo života navodi na to da imamo sve više ovisnika, a u stvari problem je u tome što smo izbacili Boga iz svog života i stavili ga u stranu i želimo sami sebi nalaziti put do sreće, kojega ne nalazimo. Nitko neće sklanjati dilere ispred mladih kad se vrate u društvo, niti će oni postati alergični na drogu. Ne, oni tu moraju svoj karakter tako duhovno ojačati da žive pored dilera, a da žive bez droge.«
Upravitelj »Hosane« upozorava i kako najveću pogrešku čine roditelji. On smatra kako su mladi uglavnom žrtve, a najveći broj roditelja ne zna kako pomoći svome djetetu.
»Svaki roditelj voli svoje dijete, ali nećemo ga voljeti tako da ga zagrlimo i ugušimo, nego trebamo imati mjeru«, kaže dr. Marinko Stantić. »Tu roditelji znaju jako griješiti, jer pružaju djetetu sve, otimajući mu iz ruke ono što ih čini sretnima, a to su rad, komunikacija, molitva. Ako toga nema, a roditelji nemaju dovoljno vremena posvetiti mu se, dijete odgajaju ulica i društvo iz škole. Đavao je jako dobro našao metodu kako pokositi čovječanstvo time što će razoriti obitelj. Puno je rastavljenih brakova, a i roditelji su zaokupirani poslom i nakon posla nemaju snage za razgovor, a to je način da razluče što je za dijete dobro, a što nije.«
Važno je naglasiti i kako socijalni status roditelja ne određuje budućeg ovisnika.
»Nema tu pravila. Imali smo jednog momka, muslimana, otac mu je bio kirurg a mama pedagoginja. Oboje fakultetski obrazovani, majka je čak završila dva fakulteta. I dečko je upisao mikrobiologiju, pa je ipak došao do droge. A najugroženije kategorije su djeca rastavljenih roditelja, jer je to najplodnije tlo«, kaže dr. Stantić.
Zvonimir Perušić
Ispovijest štićenika M. P. iz Subotice (24)
Manipulirao sam svima, na svoju štetu
»To kako sam se ponašao i što sam radio, mislio sam da je normalno za jednog tinejdžera«, kaže M. P. (24) iz Subotice, jedan od štićenika koji se u Zajednici »Hosana« nalazi dvije i pol godine. »To je trajalo sve dok nisam počeo baš stvarno propadati, dok nisu počeli problemi s policijom. Tek kada sam prvi put uhićen, 2005. godine, roditelji su shvatili da imam ozbiljan problem s drogom. Sljedeće godine sam opet uhićen, ali sam se uvijek izvlačio, manipulirao sam i roditeljima i ljudima iz Centra za socijalni rad, psiholozima, psihijatrima, pedagozima, sudom. Bio sam svjestan toga, ali sam vjerovao da radim ispravno. Što me briga, ja uživam u životu. Sve je to meni dobro išlo dok stvarno nisam počeo propadati, kada sam krenuo s heroinom. Čuo sam od drugih da je to najgora droga i imao sam strah od njega, ali sam ipak upao u to i počeo sam po cijeli dan bivati pod heroinom. Kada sam 2007. uhićen s većom količinom droge, nisam mogao izbjeći zatvorsku kaznu. Pritjeran sam u kut i bilo je: ili ćeš priznati sve, promijeniti se, prihvatiti pomoć koju ti žele dati roditelji i prijatelji, koliko ti ih je ostalo, ili ti nema dalje. Ja sam želio, jako sam želio prestati drogirati se, ali nisam imao snage. Tada su svi oni kojima je stalo do mene, a koje sam prethodno odbacio, stali uz mene i svatko je pokušao svim snagama pronaći gdje bih mogao otići i tako su mi roditelji pronašli ovu zajednicu i vlč. Marinka. Pojma nisam imao što je ovo, Boga nisam poznavao, nisam znao što se ovdje radi, ali sam bio siguran – ako je to mjesto gdje se liječi od droge, ja idem tamo. Sva sreća, na sudu sam dobio mogućnost biti pušten iz pritvora, ali pod uvjetom da 3 godine provedem u Zajednici. Teško je bilo prihvatiti normalan život, ustajanje, molitvu, rad, disciplinu. Onome tko nije bio odgovoran niti prema sebi, teško je prihvatiti odgovornost za bilo što. No vremenom, kad vidiš da trud ima smisla, onda dobiješ želju i poticaj, shvatiš da vrijediš nešto, da si sposoban uraditi nešto vrijedno. Ostao sam, trudim se promijeniti se i shvatio sam da se moram promijeniti.«
Ispovijest Nikole Mirosavljeva (22) iz Subotice
Od jeseni na Bogoslovskom fakultetu
Nikola Mirosavljev (22) iz Subotice u Zajednici se nalazi 33 mjeseca, izlazi na jesen, a upravo je ovih dana položio prijamni ispit na Bogoslovskom fakultetu u Beogradu, gdje je primljen i gdje je ušao na proračun.
»U Zajednicu ‘Hosana’ sam dospio zbog problema ovisnosti o heroinu«, priča Nikola Mirosavljev. »Bio sam i u nekim drugim zajednicama i u bolnici, ali nije išlo. U vrtlog droge upao sam nesvjesno, bio sam u zabludi da živim normalno. Na heroin sam se navukao sa 17 godina. Evo, uskoro izlazim, studirat ću, planiram biti svećenik, želim širiti radosnu vijest ostalima, jednako tako svojim primjerom želim svjedočiti drugima kako se kroz mrak može stići do svjetlosti. Svjestan sam da kroz iskušenja ne mogu ići sam, Bog je tu da mi pomaže i hvala Bogu što sam mogao biti u Zajednici, što sada mogu prepoznati iskušenja i boriti se protiv njih. Protiv iskušenja se mogu boriti sve dok sam u zajedništvu s Bogom. U Zajednici svaki dan ustajemo u 6:15, u 6:30 imamo molitvu, u 7 doručak, u 8 počinje radno vrijeme, radimo do 12, onda ručamo, poslije toga imamo kratko slobodno vrijeme, pa opet počinjemo s radom do 18, u 19 večeramo, onda molitva u 20, pa podjela posla za idući dan. Imamo radionicu, vrt, rad oko kuće. Imam prijatelje koji me podržavaju, ali imam i one koji su još uvijek u paklu droge. Pokušavao sam i pokušavat ću i dalje pomagati im.«
Sebastijan Farbaš, dojučerašnji štićenik iz Subotice
Više se ne bojim droge
»U dogovoru s upraviteljem i voditeljem ove Zajednice sada idem kući na mjesec dana odmora, a onda ću ići u Sombor u župu i bit ću tamo s vlč. Marinkom«, kaže Sebastijan Farbaš. »Nadamo se da će, ako Bog da, uskoro biti otvorena i druga zajednica, jer potreba itekako postoji, i tamo bit ću voditelj zajednice. Ja ne mogu nikoga izvući iz vrtloga droge, ali mogu svojim iskustvom učiniti nešto. Što se sljedećih godinu dana tiče, ne bojim se. Ne mogu reći da sam siguran kako čitav život mogu proživjeti s drogom u džepu a da je ne uzmem, ali to me više ne zanima. Ne bojim se droge, nego lošeg načina života.«
Inače, voditelj Zajednice Hosana je također njen nekadašnji član Igor Tot-Horgoši.
