Arhiv tekstova

 

Prošla je svetkovina apostolskih prvaka Petra i Pavla. Nije na odmet i nakon toga blagdana razmišljati o Petrovoj službi u našem vremenu, pogotovo što je ta služba u medijskom svijetu toliko kontroverzna. Kardinali su 19. travnja 2005. dali svoj glas osobi koju su mediji desetljećima prozivali kao tvrdolinijaša, dogmatičara, posvuda je kritizirali i karikirali, prikazivali u negativnu svjetlu. Zašto? Jer su ga poznavali. Upoznali su ga, cijenili ga kao najvrsnijega teologa, profinjena sugovornika i pastira, krajnje skromna čovjeka i jednoga od briljantnih intelektualaca suvremene svjetske pozornice. Upravo je kardinal Ratzinger pratio i sukreirao skoro cijeli pontifikat Ivana Pavla II. Stoga je kardinalima bilo gotovo naravno izabrati upravo njega za nasljednika na Petrovoj stolici. Sada, u šestoj godini Petrove službe, ponovno se pokušava na sve strane pripisati mu iskrivljenu sliku. Želi ga se uvući u baruštinu nagomilanih skandala u Crkvi. Upravo njega koji je htio isušiti močvaru još za svoga djelovanja u Kongregaciji za nauk vjere. 

 

Papa u sebi uosobljuje pitanje istine 

 

Prije izbora za vrhovnoga svećenika, kad je slutio da bi izbor mogao pasti na njega, govorio je o giljotini koja se obrušuje na njegov život. To bijaše proročanski govor. Mnogi danas svakodnevno bruse njezino sječivo, oštre ga, đavolski i paklenski su napadaji svakim danom sve snažniji. On je na izravnom ciljniku tolikih medija koji žele iskriviti sliku o njemu i njegovu pontifikatu, nažalost – čak i uz pomoć ljudi iz Crkve. To ne čudi. Čovjek koji neuzdrmljivo ostaje pri tome kako postoji istina o Bogu i čovjeku, koji tu istinu svim svojim bićem naviješta, izazov je sekulariziranom svijetu. Protivi se sve većem posvjetovnjačenju Crkve i njezinih službenika. On utjelovljuje nespojivost Duha Božjega i duha ovoga svijeta. Papa u sebi uosobljuje pitanje istine. To ga čini metom onoga relativizma na koji se tako snažno obrušio u propovijedi prije ulaska u konklave, žigošući upravo relativizam kao najizrazitijeg protivnika i izazov Crkvi u ovome vremenu. Kazao je kako čvrsto pristajanje uz Credo (Vjerovanje) Crkve mnogi etiketiraju kao fanatizam, fundamentalizam, dok je, navodno, relativizam jedini održivi suvremeni s(us)tav. Već je tada rekao kako je zrela i snažna samo ona vjera koja je duboko ukorijenjena, užiljena u prijateljevanju s Isusom Kristom. I to prijateljstvo s Isusom Kristom čini nas otvorenima za sve dobro, ono nam pruža u ruke kriterij razlikovanja između dobra i zla, istine i laži, obmane i istine.  

 

Biti svjetlo svijeta, sol zemlje

 

Upravo u vremenu ove duboke i dalekosežne krize Papa daje terapiju za izlazak iz baruštine nagomilanih skandala: Dati se voditi Isusovim pogledom, Isusovim likom. Benedikt poziva sve na pokoru, kajanje, obraćenje, čišćenje! Za to ne postoji alternativa u crkvenom životu i vidokrugu, želi li Crkva krenuti putem duhovne obnove i zamaha, duhovnoga zaokreta. Samo tako može uspjeti obnova u Crkvi. Ne zatvarati se u svoj geto, nego izići i izložiti se javnosti, upravo kao što poručuje i pisac Knjige Otkrivenja: Obraćenje, pokora, kajanje, čišćenje, obnova. Biti svjetlo svijeta, sol zemlje. Nemajte straha pogledati istini u oči. Ne bojte se Isusa Krista. Treba dopustiti da nas Kristov pogled prožeže, da sprži sve zlo u nama. Nemajte straha priznati grijeh i krivnju, obratiti se. Strah je uvijek loš savjetnik. Snaga vjere nije u bijegu, nego u sakramentima, u onome što sam Gospodin nudi, u klanjanju. Papa nam nudi pouzdani smjer obnove, sigurnu navigaciju. U Pismu irskim katolicima od 19. ožujka ove godine veli Papa: »Pozivam sve župe, sjemeništa, redovničke kuće i samostane da organiziraju vrijeme za euharistijsko klanjanje kako bi se svi mogli uključiti i sudjelovati. Snažnom molitvom pred prisutnim Gospodinom možete dati zadovoljštinu za grijeh zlostavljanja koji je nanio toliko zla. Istodobno možete isprositi milost nove snage te dublji smisao za poslanje svih biskupa, svećenika, redovničkih osoba i vjernika.« Ne smijemo smetnuti s uma ono čega se spominjemo i što izgovaramo za pretvorbe u euharistijskoj molitvi, naime, drame Velikoga četvrtka i Velikog petka: »One noći kada bijaše predan – izdan, Isus uze u svoje svete i časne ruke kruh i kalež ...« Tajna euharistije i tajna predaje, izdaje isprepliću se. Uspostava euharistije, i odmah nakon toga izdaja. Juda je uvijek negdje blizu. Tajna preobrazbe svijeta u euharistiji i tajna izdaje i otpada od Boga – to je nešto s čime Crkva mora živjeti. Sa stvarnošću i mogućnošću otpada i izdaje. Zato ovaj Papin poziv treba prihvatiti i iskoristiti. Trenutak nas sili. Krajnje je vrijeme. 

Crkva je stvarnost čije je postojanje osigurao njen utemeljitelj Isus Krist. Da, ali je Crkva odgovorna za svoje postojanje sada i ovdje. Svi smo pozvani o ovakvim blagdanima obnoviti svoju vjeru u jednu svetu katoličku i APOSTOLSKU Crkvu. I ovo Petrovo bila je prilika podsjetiti se o službi koja je stijena jaka i snažna, a ipak povjerena samo čovjeku – Petru naših dana – koji se zove Benedikt XVI. Radosno je biti vjernik te Crkve, ali je velika odgovornost za tu Crkvu. I naša i sada ovdje.