Arhiv tekstova

Principi i kriteriji

 

Tema, ili bolje reći problem političke reprezentacije nacionalnih manjina ponovno je bio na dnevnom redu Međuvladinog mješovitog povjerenstva za provedbu Sporazuma između Republike Hrvatske i Republike Srbije o zaštiti prava manjina, čija je 4. sjednica održana u Zagrebu i Vukovaru  prošloga tjedna. Obje strane, i srpska i hrvatska, slažu se u tome da je manjinska prisutnost u parlamentima zapravo sama bit demokracije i manjinskih prava, čime države pokazuju dobru volju i pozitivan odnos prema manjinama. No, za razliku od srpske manjine u Hrvatskoj, Hrvatima u Srbiji to još uvijek nije osigurano bez obzira na to što je u Sporazumu između Republike Hrvatske i Republike Srbije (i Crne Gore) decidirano zapisano i potpisano da će se unutarnjim zakonodavstvom osigurati zastupljenost nacionalnih manjina u predstavničkim i izvršnim tijelima na lokalnom, pokrajinskom i republičkom nivou. Kao jedan od razloga zašto garantiranih mandata nema često se od strane predstavnika državne vlasti navodi kako u Srbiji ima mnogo različitih manjina, pa je to teško ostvarivo. No, nameće se nekako zaključak da je postojanje manjina u Srbiji upravo razlog zašto bi se trebalo ovo pitanje riješiti, ostavljajući sada na stranu ispunjavanje onoga na što se država obvezala. Uostalom, i u Hrvatskoj postoje brojnije i manje brojne manjine, pa se to pitanje dalo riješiti.

Nešto slično, ali na lokalnoj razini, postavilo se kao problem u Skupštini grada Subotice u kojoj, kao što već i vrapci na grani znaju, već stoljećima u mirnom suživotu žive pripadnici različitih naroda. Naime, na prošlotjednoj sjednici Skupštine grada donijeta je nova odluka o stipendiranju studenata iz Subotice. Novom odlukom u postupak dodjeljivanja stipendija više neće biti uključene tri udruge nacionalnih zajednica, već gradonačelnik donosi odluke o dodjeli stipendija na prijedlog povjerenstva, koje sam imenuje. I opet se za skupštinskom govornicom čuo argument kako će na ovaj način stipendije dobiti najbolji mladi Subotičani, bez obzira na nacionalnu pripadnost. Ali, onda se postavlja pitanje zašto, i pogotovu kako bez financiranja, da nacionalne manjine grade svoje nacionalno-manjinske institucije i dostojanstven život? A može se postaviti i pitanje - vladaju li isti principi i kriteriji na svim razinama, kada, primjerice, pokrajinska Vlada donosi odluku da će u osnivanje Srpske razvojne banke u Hrvatskoj uložiti znatna sredstva. Hoće li se i ta sredstva dodjeljivati bez obzira na nacionalnu pripadnost, a po principu izvrsnosti? 

J. D.