Arhiv tekstova

Tijekom nedavnog tradicionalnog veteranskog  košarkaškog turnira u Subotici, koji je ugostio muške i ženske ekipe iz nekoliko država neposrednog okruženja, specijalni gost lijepog sportskog druženja nekadašnjih aktivnih košarkaša i košarkašica bio je Božidar Maljković, proslavljeni košarkaški stručnjak. Za one malo mlađe i manje upućene u svijet igre pod obručima, šjor Boža je u osamdesetim godinama prošloga stoljeća vodio momčad Jugoplastike do dva uzastopna naslova Kupa šampiona i zauvijek ostao u najljepšem sjećanju svih ljubitelja košarke u Splitu. I to ne samo u Splitu, nego i u cijeloj Hrvatskoj. Danas, na vremenskoj distanci dužoj od dva decenija, podsjetili smo se tih nezaboravnih splitskih dana u njegovoj uspješnoj trenerskoj karijeri.

HR: Svih proteklih godina vaše aktivne trenerske karijere navikli smo vas vidjeti uz aut liniju na poziciji prvog stratega momčadi koju predvodite. I sada ste, na ovom veteranskom košarkaškom turniru, blizu crte koja razdvaja granicu igrališta, ali samo u ulozi gosta i gledatelja.

Napravio sam jednu pauzu, koja traje već dvije godine i po prvi puta u svom životu imam slobodnog vremena  koje koristim, između ostalog, i za posjete ovakvim veteranskim košarkaškim susretima i druženje s brojnim prijateljima iz svijeta košarke na prostorima nekadašnje zajedničke države. Suboticu veoma volim i uvijek se ugodno osjećam svaki puta kada dođem, jer izuzetno cijenim multietničke sredine u kojima se njeguje multikulturalnost i uzajamno poštovanje svih građana neovisno o etničkoj i vjerskoj pripadnosti.

HR: Na poziv vodstva KK Spartaka, novog člana Prve lige, prihvatili ste održati jedan ogledni trening s momčadi koja je proteklu sezonu u Srpskoj ligi okončala bez ijednog poraza. Kako stručno ocjenjujete igrački potencijal subotičke momčadi?

Ekipa je puno napredovala, trener Blagoja Ivić je napravio dobar posao tijekom prošle sezone u Srpskoj ligi koju su završili bez poraza i na koncu svladali i reprezentativnu selekciju lige u završnom susretu, što je svakako za respekt.

HR: Gledajući vas ponovno na parketu među igračima normalno je zapitati se – kada ćete se vratiti aktivnoj trenerskoj karijeri ?

Želim raditi i imam zbilja mnogo ponuda za posao, ali sve te ponude u ovom trenutku nisu adekvatne mom renomeu koji imam u svijetu košarke, i zbog toga ne žurim u pogledu preuzimanja neke nove momčadi. Imao sam pozive da kao izbornik vodim nekoliko nacionalnih reprezentacija, ali to nekako nije posao za mene jer volim svakodnevno raditi s igračima koje predvodim, ratovati s njima i, kako volim reći, praviti ljude od njih. Volim svaki treći dan igrati utakmicu, puno putovati i biti dio aktivnog  funkcioniranja cijelog sustava koji postoji samo u klupskoj košarci.

HR: Sve što se upravo kazali idealan je šlagvort za pitanje koje se jednostavno podrazumijeva u ovom razgovoru. Što za vas znače splitske godine koje ste proveli u Jugosplastici, koju ste  doveli na krov Europe?

Kada sam došao u klub, koji je samo godinu prije igrao u Drugoj ligi, mnogi eminentni ljudi iz grada su prognozirali kako ćemo se ubrzo vratiti u niži rang natjecanja, no ubrzo su isti ti ljudi stekli povjerenje u moj rad, osobito nakon dobrih rezultata koji su potom uslijedili. U drugoj godini moga vođenja Jugoplastika je osvojila naslov prvaka države, a ja sam dobio maksimalni kredibilitet u Splitu, postajući apsolutni šef kuće s maksimalnim ovlastima u radu. Imao sam sjajne suradnike oko sebe, primjerice Josipa Bilića koji je sada šef Jadranske lige, bili su tu Petar Skansi, Rato Tvrdić i svi smo bili kao braća na zajedničkoj zadaći vođenja najpoznatije splitske košarkaške momčadi.

HR: Kakva je spoznaja košarkaškog stručnjaka da u ruci ima jedan igrački dijamant kakav je bio Toni Kukoč, alfa momčad koja će se ubrzo uspeti do najviših europskih visina?

Svih tih godina, bez obzira na sve trofeje koje smo osvajali, ja sam nemirno spavao i palio puno cigareta na nervnoj bazi i šetao noćima i noćima po splitskoj rivi, bivajući opterećen kako da na najbolji način sav taj talent Tonija Kukoča, ali i Dina Rađe, stavim u funkciju igre cijele momčadi. Stalno sam strahovao da oni neće dovoljno napredovati u svom igračkom razvoju, tako da sam, kada se sve matematički zbroji, s njima dvojicom proveo više vremena nego sa svojom djecom, što je moj tadašnji asistent Kosta Jankov, danas skaut NBA momčadi Golden State Wariors,  precizno izmjerio i poslije mi dokumentirao.

HR: Toni Kukoč je pod vašim vodstvom bio MVP Final foura sa samo sedam postignutih koševa u finalnom susretu, što najbolje potvrđuje vašu košarkašku filozofiju apsolutnog rada i zajedništva momčadi.

Tim podatkom je sve rečeno, a sam Kukoč je tvorac jedne briljantne izreke: jedan koš čini jednog čovjeka sretnim, a jedno dodavanje dvojicu. Upravo na tome je bio baziran  cijeli moj rad u Jugoplastici, a druga naša osnovna ideja je bila da u kvantumu uloženoga rada  ispravljamo eventualne pogreške. Nikada nitko nije trenirao toliko koliko smo mi to radili tih godina, ni prije niti poslije nas, pa nije ni čudno što nas je pratila priča da ako povedemo s pet razlike susret je  već dobiven za nas. Ponosan sam na sve te momke koje sam trenirao i tih godina radio s njima, i ponosan sam na okolnost kako i kasnije niti jedan drugi trener koji je radio s njima nije imao nikakvih problema. 

HR: O Splitu vlada mišljenje kako je izrazito težak grad za strance i da je potrebno  jako mnogo truda i rezultata da bi se furešt domaćima uvukao pod kožu. Što mislite kada ste uspjeli osvojiti tribine i simpatije publike, koje do danas nisu izblijedele?

Bilo je tu problema u početku moga rada, posebice jer sam obuzdavao Perasovićev temperament i ograničavao njegovo tadašnje košgetersko nadmetanje s pokojnim Draženom Petrovićem i nametao jedan posve drugačiji način rada i odnosa prema treningu i utakmicama. No, već u prvoj splitskoj godini nisam više imao nikakvih problema, jer su čelni ljudi u klubu vjerovali u mene i moj rad. Ubrzo su stigli prvi rezultati, naslovi državnog i europskog prvaka i mogu reći kako su mi te četiri godine u Splitu bile i najljepše godine u mom životu.

HR: Kako je izgledao povratak u Split, kada ste se po prvi puta nakon državnog razdvajanja našli u dvorani koja je vam je na početku karijere bila drugi dom?

Prvi puta sam se u Split vratio još za vrijeme rata kao trener Panathenaikosa i doživio sam nešto što vjerojatno nitko nije prije mene. Spontane ovacije iz srca svih navijača koji su bili na tribinama, kao jedno od najvećih priznanja meni kao čovjeku. Tu više nije bio u pitanju rezultat koji sam napravio vodeći Jugoplastiku, niti moj trenerski rejting koji imam, nego je to bilo nešto čisto iz srca. Bila je to jedna nezaboravna, vrlo emotivna noć u mom životu, puno ljudi je plakalo te večeri, a nakon svega sam primio više od 50 metara faksova s dobrodošlicom u Hrvatsku, od zračne luke pa sve do dvorane na Gripama. Kada sam predavao srpsku putovnicu na ulasku u državu, žena koja ju je kontrolirala je samo upitala: Oli vi mislite da smo vas zaboravili? I tada, baš kao i sada, ljudi mi prilaze na ulici, jer na koncu ja Split doživljavam kao svoj grad u kojem imam  svoj stan, i uvijek mu se rado vraćam.

HR: Nažalost, današnja splitska košarka prolazi kroz veliku krizu, a Split nije uspio izboriti niti plasman u Ligu za prvaka Hrvatske. 

Sve mi je to vrlo bolno, jer taj klub zauvijek ostaje dio mene i svaki njegov neuspjeh me i osobno pogađa. Nedavno sam na finalu Jadranske lige bio skupa s Tvrdićem, Macurom i Jerkovim, pa smo dogovorili da se 26. lipnja, kada u Split dolaze veterani Barcelone,  okupimo i vidimo što možemo uraditi. Jugoplastika, tj. Split je hrvatsko nacionalno dobro, isto kao i Cibona, i ako Hrvatska nema sluha da to prepozna i pomogne, onda to neće biti dobro za Hrvatsku. Ne sumnjam u inteligenciju ljudi koji su mjerodavni i da će se, na koncu, sve riješiti u pravom smjeru povratka na staze stare slave.   

HR: Koliko je teško kontinuirano stvarati velike košarkaše i nastojati održati visoku razinu kvalitete, uzimajući u obzir činjenicu kako je reprezentacija nekadašnje zajedničke države predstavljala sami svjetski vrh?

Imam jednu tezu koja je pomalo brutalna i surova, ali je svakako i istinita, a po kojoj tvrdim kako u ovoj zemlji nema trenera i ne postoji organizirani trenerski rad i zbog toga nema dovoljne iskorištenosti izvanrednih tjelesnih sposobnosti i predispozicija momaka rođenih na prostorima ex Jugoslavije. Najbolji primjer je dalmatinsko i hercegovačko podneblje koje je prepuno neotkrivenih talenata s kojima bi trebalo kontinuirano raditi. Posebice prilikom ljetnih ferija, kada ima prostora za organiziranje kampova i dodatnih treninga, ali, s druge strane, tu je i problem ekonomske krize i nedostatka sredstava, a sam amaterizam i entuzijazam često je nedovoljan za stvaranje velikih igrača. Mnogo mladih igrača je otišlo van s falsificiranim putovnicama, baš kao i puno trenera koji su izašli u potrazi za osiguranjem osobne egzistencije, jer je to na našim prostorima u sadašnjosti postalo nemoguće. Događaju se situacije da igrači doslovno nemaju što jesti, jer imaju neredovita primanja, a gladni ne mogu ozbiljno trenirati i postizati dobre rezultate.

HR: Vaš dugogodišnji rad i brojni uspjesi koji su ga obilježili u svim sredinama u kojima ste radili, može se objediniti konstatacijom kako ste uvijek naglašavali nužnost njegovanja izuzetno bliskog odnosa na relaciji igrač – trener. Zbog čega je to važno za postizanje dobrih rezultata?

Kao što se igrač ne može stvoriti samo na treningu, mora postojati i dodatni rad izvan treninga, što podrazumijeva ekstra angažman na osobnom usavršavanju. Isto tako se i trener mora dodatno, kontinuirano stručno dopunjavati i raditi mnogo više nego što je to obuhvaćeno vremenom svakodnevnog treninga u trajanju od par sati. Kad se ove dvije stvari objedine, to uvijek donosi zbilja mnogo vremena koje igrač i trener skupa provedu na terenu, ali i izvan njega i normalno je da dolazi do razvijanja jednog dubljeg odnosa na relaciji igrač – trener.

HR: Kako je to izgledalo kada ste radili u drugim sredinama i uspijevali i u njima postizati vrhunske rezultate?

Radio sam u pet zemalja i mogu odgovorno ustvrditi kako je drugdje mnogo manje talenata nego kod nas i znatno je drugačiji odnos prema sportu nego kod nas, gdje je sve mnogo brutalnije shvaćeno. Jer za nas je samo pobjeda dobar rezultat.

HR: Gdje ste se, ipak,  izvan svog domicilnog prostora najbolje osjećali?

Split je jednostavno neponovljiv u mojoj profesionalnoj karijeri, jer su se tamo poklopile neke stvari koje se mogu poklopiti samo jednom u životu i pritom savršeno funkcionirati. Iza Splita bila bi to Španjolska u kojoj sam proveo deset godina i jedini trenirao i Barcelonu i Real iz Madrida, i tamo je najljepši život koji je vrlo blizak našem mentalitetu.