Arhiv tekstova

Umjetnička djela Ivice Kovačića zastupljena su u postavima muzeja u Norveškoj, Italiji, Francuskoj, Njemačkoj, kao i u privatnim zbirkama u Bruxellesu, Oslu, Rimu, Milanu i Parizu. Nakon 2000. godine oformio je likovnu školu u Srijemskoj Mitrovici s četirima skupinama polaznika: osnovnoškolski uzrast, srednjoškolski uzrast, kandidati koji žele upisati umjetničku školu i osobe zrele dobi koje se žele posvetiti likovnoj umjetnosti. 

Od kada potječe vaša ljubav prema slikarstvu?

Još kao osmogodišnjak bio sam  uspješan u crtanju stripova. Škola dječjeg stripa često je objavljivala natječaje za radove i na takvom jednom natječaju sa svojih 8-9 godina bio sam zapažen. Međutim, životni su me tokovi poveli drugim putem te sam trzačke instrumente počeo učiti u srednjoj muzičkoj školi u Boru. Usporedo sam išao i u školu za oblikovanje plemenitih metala. Nakon završene škole odlazim na prijamni na Muzičku akademiju u Beograd. Radne vježbe koje smo imali na prijamnom izvrsno sam odradio, no rekli su mi kako fali jedna mala »nota« koja osobu čini glazbenim umjetnikom. Nakon povratka kući moj kum Brana Joler, dugogodišnji likovni pedagog, sjetio se mojih zapaženih radova iz škole stripa i predložio da odemo na Pedagošku likovnu akademiju u Beograd. Nisam bio uvjeren u uspjeh jer sam znao kako su potrebne velike pripreme, ali kompozicije koje sam dobio nacrtati ostavile su dobar dojam na povjerenstvo i primljen sam, iako je školska godina već započela. Možda je bilo presudno da sam pokupio »obiteljske gene«, jer su članovi obitelji Kovačić nakon doseljenja u Srijem krajem 18. stoljeća bili poznati kao dobri cimermani i građevinci. Ostalo je zabilježeno u arhivi da je obitelj Kovačić projektirala i izgradila velebno zdanje u neobaroknom stilu – »Kur-salon« u Banji Koviljači. 

Mada nisam od samog početka krenuo s likovnom umjetnošću shvatio sam kako je umjetnost isprepletena i nedjeljiva stvar i da je dovoljna samo jedna opeka na tasu vage da prevagne kojim će se smjerom umjetnosti netko baviti. Tih 70-ih godina na anonimnom natječaju »Moše Pijade« za likovno stvaralaštvo dobio sam za jednu svoju sliku nagradu koja mi je otvorila put prema Europi. Dobivenim novcem iz te stipendije odlučio sam otići u Pariz, jer je taj novac bio dovoljan za godinu dana boravka u tom gradu. U Parizu sam slikao i sudjelovao na mnogim smotrama i izložbama gdje sam bio zapažen. 

Tjedan dana poslije izložbe vratio sam se u Jugoslaviju. Poslije godinu dana boravka u Srijemskoj Mitrovici, gdje sam radio u školi, odlučio sam otići u Rim i tamo se baviti slikarstvom. Godinu dana sam slikao i prodavao slike na Španjoskom trgu u Rimu, a nakon toga sam se vratio u Srijem. Ova putovanja omogućila su mi da upoznam veliki broj tada anonimnih, a danas značajnih imena u slikarstvu s kojima sam i danas prijatelj, povremeno se čujemo te jednom u nekoliko godina odem do Pariza ili Rima. Premda imam pozive od njih za organizaciju izložaba po Europi, nedostatak novca mi ne dopušta da to uradim.

Ove ste godine sudjelovali u »Noći muzeja«? 

U ožujku sam, na nagovor mojih bivših učenika koji su kod mene boravili 5-6 godina i koji su i dalje vezani za moj Atelje, odlučio priključiti se organizaciji Noći muzeja. Od svih privatnih škola i ateljea mi smo jedini dobili dozvolu za održavanje. Također nismo tražili nikakva sredstva za organizaciju te manifestacije. Svi značajni glumci iz našeg okruženja, glazbeni i likovni umjetnici sudjelovali su dobrovoljno i drage volje. Krenuli smo izlagati na platou ispred škole, ali je jak pljusak poremetio sve. Kada je počela kiša sve smo za kratko vrijeme prenijeli u galerijski prostor. Ljudi su bili na stubištu, u crtaoni, kiparskom dijelu. Animatori tog cijelog projekta: Hajrudin  Durmanović, Zvonko Bednar, humorist Srđan Dinčić, članovi književne zadruge, nisu nastupili po planu već po tome tko je bio bliže razglasu, te je na kraju ispalo sve mnogo spontanije i ljepše nego da se odvijalo po unaprijed predviđenom programu.

Izlagali ste i u Hrvatskoj?

U Hrvatskoj sam izlagao u Zagrebu, Dubrovniku, Puli, Poreču i Karlovcu. U Dubrovniku sam imao veliku izložbu 3.  srpnja 1984. godine u galeriji Lazareti povodom otvorenja Dubrovačkih ljetnih igara. U Zagrebu sam zadnji put imao izložbu 2003. godine na manifestaciji Hrvati iz dijaspore. Tada su moja umetnička djela bila izložena u Mimari i Klovićevim dvorima. Tada je dio mojih slika, oko 40 platna iz razdoblja 1987.-1990. godine, koja su ostala u Hrvatskoj, prebačen na tu izložbu. Smatram kako postoji pogrešna slika o umjetnosti vojvođanskih Hrvata, jer se misli da smo poznati samo po slamarima i naivnoj umjetnosti. Izlažući na kolektivnim izložbama po cijeloj Europi, Americi, Africi, Novom Zelandu, doživio sam u Zagrebu da su slike postavljene u lošim uvjetima. Matična država je Hrvatska, mi smo ovdje i na svaki poziv ćemo odgovoriti, ali pod pravim okolnostima, samo pod tim uvjetima bit ću spreman slike izložiti, da vide kako postojimo kao autentični stvaraoci ovog podneblja.

Izlagali ste u mnogim muzejima na području Srbije. Koja vam je izložba ostala u sjećanju?

Izdvojio bih izložbu u Muzeju Vojvodine u Novom Sadu 1999. godine, kada sam izložio oko 500 slika iz raznih perioda. Na  otvorenju izložbe narator je bio Aljoša Vučković. Bilo je preko 500 ljudi. To je bio događaj sezone. To je bila najposjećenija izložba u vojvođanskom muzeju koju pamte slikari koji su tamo izlagali.