Arhiv tekstova

Bilo je to davne 1954. Svako hodočašće bilo je otežavano od strane policije, ali ipak se išlo. Prvi put smo hodočastili otac, brat i ja pješke u Aljmaš (Bili Aljmaš). Za mene kao dijete, neopisiv doživljaj. Te noći je bilo svečano krunjenje Gospinog lika. Točno u ponoć pošla je masovna procesija vjernika sa zapaljenim svijećama od crkve do bunarića. Putem se orila pjesma zlatne krunice. Još i danas čujem oduševljeni napjev zaziva koji se ponovio barem stotinu puta: »Isuse, blaga i ponizna srca, učini srca naša po srcu svome!« I od tada nisam nikada prestao moliti tu zlatnu krunicu u čast Srca Isusova. Jasno, da me je onda i kasnije, pa i danas, zaokupljao pojam: Blaga i ponizna srca. Što zapravo to znači? Vremena su bila surova i jedva se mogao zamisliti pojam blagosti. Slutilo se već tada da se u tom pojmu krije jedna istančana pravednost koja definira osobu iznutra na čijem se licu vidi da je čisto bez licemjerja. Blagost nije popustljivost, nije naivnost. Blagost je svojevrsna zraka poštene savjesti koja zrači iz čovjeka koji je blaga srca. On ne poznaje osudu nad drugima, ne poznaje drskost, ne poznaje osvetu i ne raduje se tuđoj nesreći. On je naprosto blag. Jednako tako poniznost. Prošlo je puno godina dok je čovjek shvatio da je poniznost u stvari jednaka istini. Poniznost je krepost koja otvara i Božje srce, jer se ne pretjeruje. Ne ponižava se bez mjere, jer je to svojevrsna oholost kada ne gledamo sebe realno, nego tobože gazimo sebe da bi pokazali koliko smo ponizni. Jednako tako poniznost nije pretjerivanje svoga ja, jer tada postaje opasnost oholosti. Poniznost je zapravo istina o sebi, o mome »ja« onako kako me vidi Bog. 

 

Blagost, poniznost, istina

 

Ovih dana sam bio na jednoj sjednici gdje su ključni pojmovi bili istina i pomirenje. Za nas ljude, napose kršćane, najvažnija je istina. Kaže Isus da će nas ona osloboditi. Pomirenje je trajni proces na koji je pozvana najprije Crkva sa svojim potencijalom Božjega djela u život čovjeka, da se po Bogu i u Bogu smogne snaga pomiriti. Tako mi se ponovno motaju po glavi ta tri pojma: blagost, poniznost, istina. Koliko su to bitne kreposti za život čovjeka. Kako je tragično da čovjek nije blag. Sjetimo se još jednom – blagost je svojevrsna zraka poštene savjesti koja zrači iz čovjeka koji je blaga srca. Tako se zbunjeno osjećamo promatrajući ljude oko sebe i ostajemo u strahu, jer smo se nebrojeno puta opekli o »poštenu savjest« naših suvremenika. U vremenu kada je relativizam doveden na pijedestal svjetonazora, pa čak ideologije, kako opstati u ovome svijetu? Sve je relativno, a ipak ne bi smjelo biti. Kao što i slogan: »Slobodno je ono što je ugodno, a dobro je ono što je korisno« vodi u vratolomnu provaliju našu civilizaciju, jer se javlja najsebičniji individualizam gdje je središte zbivanja moje »bahato ja«.

 

Sve manje je ljudi blaga srca 

 

Kada se sve ovo sabere i pogleda oko sebe, onda nam budućnost ne obećava puno. Kao da su nestali ti ljudi blaga srca i čiste savjesti. Interes je postao dominantan. Teško se javlja voluntarizam kao model suradnje. Samo korist. Vraćamo se u Stari zavjet: »Oko za oko, zub za zub«. Ako ne misliš kao ja ili veliko mi, nisi »podoban«. Nisi član zajednice. Pluralizam mišljenja je samo fraza, a sloboda govora samo deklaracija. Ponovno su na sceni »silnici« koji nemaju blagu i poštenu savjest. Ili mi se prikloni, ili mi se ukloni – ponuđena je alternativa. Dakle, tvrdim odgovorno: sve manje je ljudi blaga srca. Izgubila se dimenzija poštene savjesti. S druge strane, poniznost je potpuno iščezla kao vrednota. Ako čitamo izvještaje, neke nastupe, članke, prepuni su samohvalom i prepotentnošću. Mi možemo ovo... mi možemo ono... mi smo učinili ovo... mi smo učinili ono i tako redom beskonačno »Mi«. Gdje je tu istina? Na tom su pitanju pali i Pilat, i Dioklecijan, i Napoleon, i Hitler, i Staljin, i svi moćnici. Govoriti o sebi neistinu, govoriti drugima neistinu - tlo je za propast svake zajednice. Na gramu istine može se graditi svijet, a na tonama laži ništa. Gdje nam je budućnost? Dok su nam kolijevke prazne, dok se mladi ne odgajaju u vrednotama koje su objektivno vrednote, dok se generacija razuzdano opija i »banči«, zar je to temelj budućnosti? Nema budućnosti bez obnove poštene savjesti, nema budućnosti bez blagoga srca, nema budućnosti bez poniznosti – istine – o nama i našoj odgovornosti. Nema budućnosti bez sloge sa neprolaznim moralnim načelima Isusa Krista. Stoga ću i ovaj puta kao svećenik optimist uzviknuti molitveno i volio bih s onim dječjim srcem kao nekada: »Isuse blaga i ponizna srca, učini srca naša po srcu svome!« Svaki drugi put smatram stranputicom, jer nam stvarnost pokazuje istinu i zabranjuje nam tamjan samohvale.