Arhiv tekstova

Obljetnicu crkve obilježit će i proslava mjesne Dužijance koja će također biti u znaku ovog jubileja, te će dar od slame ovoga puta biti trodimenzionalna maketa tavankutske crkve, dok će završetak proslave biti upriličen 20. listopada, na dan posvete tavankutske crkve

Budući i sadašnji žitelji Tavankuta morali bi biti ponosni na dugu povijest rodnoga im kraja, o čemu, među ostalim, svjedoči i svečana proslava stogodišnjeg jubileja postojanja crkve i župe u Donjem Tavankutu upriličena prošloga petka, 11. svibnja, na svetkovinu Presvetoga Srca Isusova. Svečanu misu predvodio je subotički biskup mons. dr. Ivan Penzes, uz suslavlje brojnih svećenika Subotičke biskupije. 

Župa Srca Isusova, utemeljena 1910. godine, okupila je na proslavi kako sadašnje i nekadašnje mještane Tavankuta, tako i brojne vjernike iz Subotice i okolnih mjesta.

Kako se ujedno toga dana u cijelom katoličkom svijetu obilježavao završetak svećeničke godine, uoči misnog slavlja u prostorijama župe održana je duhovna obnova za svećenike, te je sveta misa i prikazana za svećenike, redovnike i redovnice. 

 

U istoj lađi

 

Uvažavajući značaj svećeničkog djelovanja među vjernicima mons. Ivan Penzes u prigodnoj je propovijedi istaknuo kako grijeh dotiče i vjernike i svećenike, te da zajednički trebaju nastojati produbljivati vjeru u Boga.

»Braćo, svećenici i redovnici, oprostite meni grješniku. Djeco i braćo vjernici, oprostite meni grješniku. To govorim, jer vrlo često svećenika doživljavamo kao osobu koja nas upućuje kako trebamo živjeti, ali i on isto tako mora živjeti. Citat sv. Augustina kaže ovako: ‘Raduje me ono što sam s vama, a strah me je i trepet onoga što sam za vas’. Svi poroci koji postoje u svijetu mogu uništavati i nas, svećenike. Prema tome, i mi, kao svaki od vas, redovito se mjesečno ispovijedamo. Važno je da ispovijed bude iskrena i da tu djeluje milost Božja. Svi smo mi u istoj lađi i svaki od nas najprije treba spasiti svoju dušu, a svećenici su uz to i dužni pomoći vjernicima na tom putu koji nije baš lagan«, naglasio je mons. Ivan Penzes. On je, podsjetivši se svojih dječačkih dana kada je dolazio u Tavankut na ispovijed i svetu misu, ukazao na vrijednost postojanja crkve, kao mjesta zajedničke molitve i susreta s Kristom. 

»Zahvalimo srcu Isusovu, koje nas sve ljubi, za današnji dan kada slavimo jedno stoljeće postojanja ovog velikog i lijepog crkvenog zdanja, koje nam puno služi. Ovdje svećenik propovijeda evanđelje i tumači kako poruke koje ono nosi prakticirati u svakodnevnom životu. Tu nam dolazi Krist na oltar, koji nas ojačava svojom milošću, kako bismo savjesno mogli obavljati svoje dužnosti i ljubiti jedni druge«, rekao je u propovijedi mons. Ivan Penzes.

 

Izgradnja crkve

 

U nekoliko subotičkih monografija navodi se kako je Tavankut najveće naselje po površini, jer se prostire na 160 kilometara četvornih, a zanimljivo je da se godine 1439. spominje i kao grad. 

Prema arheološkim iskapanjima naselje je postojalo već u XI. stoljeću, jer su na području Gornjeg Tavankuta nađeni tragovi negdašnje crkve, na mjestu na kojem se danas nalazi Vermešov križ.  

Povijest današnjeg crkvenog zdanja počinje s XX. stoljećem, kada je mjesto njegove izgradnje bilo predmetom razmirica između mještana Donjeg i Gornjeg Tavankuta, s obzirom da su i jedni i drugi željeli crkvu upravo u svom naselju.

Nakon višegodišnjih dogovora, grad je donio kompromisno rješenje da crkveno zdanje bude smješteno između ovih dvaju naselja, kako bi podjednako bilo udaljeno njihovim mještanima.

U to su vrijeme poglavito bili naseljeni Gornji Tavankut i Ljutovo, u kojima se, za razliku od danas, nalazio veliki broj salaša, dok  je Donji Tavankut razvoj doživio tek izgradnjom crkve i župe. 

Izgradnju crkve i župnog stana financirala je lokalna samouprava, dok su njezin interijer uredili tadašnji vjernici. Crkva je podignuta u neoromaničkom stilu i 1910. godine posvećena Presvetom Srcu Isusovom. 

Dužine 46 metara i 28 metara široka, ova crkva prostorno ima jedno od najvećih svetišta u Subotičkoj biskupiji. U zvoniku visokom 46 metara smještena su zvona teška 610 i 160 kg, dok je najveće zvono u vrijeme Prvog svjetskog rata odneseno iz crkve, kako bi se od njega izradili ratni topovi. U prostoru zvonika nalaze se i orgulje, postavljene 30-ih godina prošloga stoljeća.

U vrijeme liturgijske obnove, nakon Drugog vatikanskog sabora, u potpunosti je sačuvan prvotni izgled crkve, točnije, zadržani su oltari izrađeni od drveta u Austriji, a zanimljivo je spomenuti kako se glavni oltar nalazi točno u središtu crkve, na mjestu križanja glavne i poprečnih lađa ovog crkvenog zdanja.

 

Župnici

 

Od kada postoje matice, u ovoj župi službovalo je pet svećenika. Prvih pet godina župom je upravljao Grgo Romić, nakon čije su smrti ovu dužnost obavljali katedralni kapelani, dok je 1917. godine tavankutskim župnikom imenovan Antun Berger. Za vrijeme njegova djelovanja crkva i župni stan su 1931. iznutra oličeni i uređeni za uvođenje elektrifikacije. Tijekom ratnih je godina zbog njemačkog podrijetla strijeljan u Subotici, te su nakon njega župom upravljali administratori.

Godine 1947. za župnika u Tavankut dolazi  Ivan Lebović, koji je dao obnoviti crkvu izvana.

Njega je u svećeničkoj službi 1961. zamijenio Antun Gabrić, za čijeg je župnikovanja u Tavankutu uspostavljena zajednica redovnica dominikanki. U sklopu župnog doma je za njihove potrebe 70-ih godina izgrađen samostan, a katehetsku, orguljašku i sakristansku službu obavljale su u Tavankutu do 1997. godine.

Od 1998. godine do danas dužnost župnika obnaša preč. Franjo Ivanković, koji se od samoga početka posvetio radu s djecom i mladima, ali i pristupio značajnim pothvatima uređenja crkve i župnog stana. Tako su 1998. godine obnovljeni unutrašnjost i krov župnog stana, a potom i kompletna krovna konstrukcija na župnoj crkvi u Donjem Tavankutu. Osim toga, 2004. godine  elektrificirana su zvona, potom urađena je rekonstrukcija orgulja, te postavljena nova rasvjeta i i električna instalacija u crkvi. 

U godini jubileja, planira se obnova fasade župnog doma, a u planu je i unutarnje uređenje kapele sv. Ane u Gornjem Tavankutu, podignute 1924., u kojoj su proteklih godina također obavljeni radovi na obnovi krova i fasade. 

U djelokrugu rada tavankutske župe također je i rad s vjernicima katoličke vjeroispovijesti u Ljutovu, gdje je gradnja crkve započela prije tri godine, kada su postavljeni temelji i izgrađen podrum, a ukoliko se pribave dostatna financijska sredstva, u idućoj se godini crkva sv. Križa planira podignuti do krova.

 

Župljani

 

Matične knjige počinju se voditi početkom travnja 1910. godine, poglavito na hrvatskom jeziku, osim tijekom Drugog svjetskog rata, kada su vođene na mađarskom jeziku. 

U samom početku djelovanja župe, u maticama je zabilježeno oko 200 krštenja, dok je najveći broj zabilježen u razdoblju od 1935. do 1937. godine, kada je godišnje kršteno oko 500 djece, dok se broj umrlih kretao oko 300, od čega su velikim dijelom bila djeca. Usporedbe radi, prelistamo li matične knjige iz posljednjih nekoliko godina, može se uočiti kako je sada ukupni broj vjernika župe, skupa s filijalama sv. Ane u Gornjem Tavankutu i Uzvišenja sv. Križa u Ljutovu oko pet tisuća, te da je brojka krštenika drastično smanjena i kreće se svega oko 35, dok je broj umrlih dvostruko veći. 

Nacionalni sastav mještana bio je oduvijek gotovo homogen, odnosno većim dijelom stanovništvo su činili Hrvati-Bunjevci, dok je u manjem broju bilo naseljeno pripadnika mađarske i njemačke nacionalnosti. Godine 1953. Tavankut je imao oko 8 tisuća žitelja, od kojih su gotovo svi bili vjernici, što je, prema riječima sadašnjeg tavankutskog župnika preč. Ivankovića, slučaj i danas, odnosno oko 95 posto mještana su katoličke vjeroispovijesti. 

Sveta misa na hrvatskom jeziku održava se u župnoj crkvi svakodnevno, a nedjeljom i blagdanima po dvije, dok se u kapeli sv. Ane u Gornjem Tavankutu, te u Ljutovu u Domu kulture, svete mise služe nedjeljom. Prisutnih vjernika na nedjeljnim svetim misama, ističe preč. Ivanković, uvijek je bilo u značajnom broju, a trenutačno, prema broju stanovnika, najveći postotak vjernika na misnim slavljima ima Ljutovo – od 12 do 15 posto, potom Donji Tavankut, gdje u prosjeku na svetu misu dolazi oko 9 posto vjernika, dok se u kapeli sv. Ane u Gornjem Tavankutu nedjeljom okupi oko 5 do 6 posto mještana.

 

Aktivnosti

 

Od uvođenja vjeronauka u školsku nastavu preč. Franjo Ivanković veliki dio vremena provodi s učenicima u osnovnim školama u Donjem i Gornjem Tavankutu i Ljutovu, te u Ekonomskoj školi u Subotici, jer duhovni rad s djecom smatra obostrano korisnim. On ističe vrlo dobru suradnju sa spomenutim školama, u kojima većina djece pohađa sate vjeronauka, a u prilog tome govori i činjenica da je tavankutska crkva na svoju obljetnicu okupila na svetoj misi mnoštvo djece, kao i njihove učitelje i nastavnike.

U župi djeluje crkveni zbor, čiji se pjevači redovito sastaju na probama, kako bi se što bolje pripremili i veličali Gospodina pjesmom, u koju župnik također nastoji uključiti na svetim misama i što veći broj vjernika izvan zbora. 

U župi se povremeno održavaju susreti mladih, poput godišnjeg biskupijskog susreta ministranata, duhovnih obnova za mlade, a određeni broj mladih župljana članovi su Hrvatskog kulturno-prosvjetnog društva »Matija Gubec«, te sudjeluju u zajedničkoj proslavi žetvene svečanosti Dužijance, koja se održava u Donjem Tavankutu i Ljutovu. 

Vrijedno je spomenuti kako se u župnom domu nalazi i stalni postav najvrjednijih slika od slame, koje su u vlasništvu spomenute udruge, a čije su slamarke prigodom dužijanci darovale župi i nekoliko kruna od slame, koje se  također mogu vidjeti u prostorijama župe. 

O vrijednosti ovog postava, u kom se nalazi i prva slika izrađena u tehnici slame, govori i podatak da se ona nalazi u turističkoj ponudi autohtonih kulturnih znamenitosti Grada Subotice i okolice.

Jubilarnu godinu crkve Srca Isusova u Tavankutu obilježit će i proslava mjesne Dužijance, koja će također biti u znaku ovog jubileja, te će dar od slame ovoga puta biti trodimenzionalna maketa tavankutske crkve, dok će završetak proslave 100. obljetnice biti upriličen 20. listopada, na dan posvete tavankutske crkve.

Marija Matković