Arhiv tekstova

Višegodišnje natezanje prerađivača i proizvođača oko otkupne cijene mlijeka uzorni je pokazatelj apsurdnih odnosa u domaćoj poljoprivredi. Evo najnovijeg podatka: prerađivači mlijeka iz Srbije od početka godine do 1. lipnja uvezli su 4.434.064 kilograma svežeg mlijeka i za to potrošili oko 140 milijuna dinara. Kad se podvuče crta, ispada da je mlijeko iz uvoza kupljeno za oko 32 dinara po kilogramu. Istodobno, otkupna cijena od domaćih proizvođača je 22 do 24 dinara. Uvozimo, dakle, skupo, a ono što nam je nadohvat ruke i znatno jeftinije, to slabo i nerado plaćamo. 

Budući da uvoz ide samo uz odobrenje državne administracije, jasno je da priča ima i političku konotaciju. U Centralnoj asocijaciji proizvođača mlijeka Vojvodine, koja okuplja najveći broj farmera, kažu kako se cijeli posao odvija u korist prerađivača: na domaćem terenu otkupljuju jeftino, a kad mlijeka nestane jer se proizvođači okreću od proizvodnje, nedostajuću razliku kupuju u inozemstvu. Umjesto da otkupnu cijenu na domaćem tržištu podignu na pristojnu i tržišnu razinu, radije izrabljuju domaćeg proizvođača dok je god on to spreman trpjeti, a kad ga strpljenje izda i muzne krave rasproda u preradu, opet nema problema: za uvoz nedostajućih količina uvijek ostane novca. Prema informacijama kojima barataju proizvođači, mnogi su stočari odustali od proizvodnje mlijeka i samo je prošle godine oko 80.000 muznih krava završilo u preradi. Kad se sve to – smanjenje broja muznih krava, manjak mlijeka na domaćem tržištu i skupo mlijeko vani – stavi u odnos s najavljenom gradnjom novih i osposobljavanjem zapuštenih mljekara u zemlji (Pančevo, Vrbas, Novi Sad i Novi Bečej), uz već poznatu činjenicu da naši prerađivači nemaju kupca mlijeka u inozemstvu, skoro da je potpuno jasno što je budućnost domaće mljekarske industrije. Već viđeno i u drugim granama poljoprivrede. I gospodarstva općenito.

Z. P.