Arhiv tekstova

Hrvatska glumica Vlasta Ramljak iza sebe ima više od 30 odigranih velikih kazališnih uloga u različitim djelima hrvatskih i svjetskih dramatičara, u razdoblju od renesanse do postmoderne. Ipak, široj je javnosti, poglavito u Vojvodini, puno poznatija kao glumica u hrvatskim sapunicama u kojima igra posljednjih godina. Vlasta Ramljak je 21. svibnja gostovala u Somboru, gdje je vodila svečanu tamburašku večer XXXIII. međunarodnog festivala hrvatske tamburaške glazbe. Tu smo prigodu iskoristili za razgovor s njom.

 

HR: Je li ovo vaše prvo gostovanje na području Vojvodine?

Jest, prvo otkako su Hrvatska i Srbija postale zasebne države. No, nije to i moj prvi boravak u Vojvodini općenito. Na ovim sam prostorima gostovala i prije ratnih devedesetih. Tada sam bila mlada i perspektivna članica glumačkog ansambla Hrvatskog narodnog kazališta iz Osijeka. Među ostalim vojvođanskim gradovima, gostovali smo i u Somboru, mislim da je to bilo negdje 1986. godine s predstavom »Ubojica«. Tih se gostovanja i danas rado sjećam, jer mali čovjek s ovih prostora nije se promijenio. Današnja komunikacija sa slučajnim prolaznicima na somborskim ulicama vratila me je u tu ne tako davnu prošlost i jednostavno sam osjetila nekakav fluid među nama. Osjetila sam taj dah prošlih vremena, tu aristokratsku patinu koja je svojstvena samo ljudima panonske ravnice.

HR: Što vam je iz tih vremena osobito ostalo u sjećanju?

Prije svega, ljudi. I svakako, jedinstveno kazalište u Somboru. Uz prekrasan interijer, koji odiše starim sjajem i gospoštinom, u osobito ugodnom sjećanju ostala mi je baš somborska publika, publika koja kao rijetko gdje razumije zbivanja na daskama koje život znače i zna glumcima u pravo vrijeme staviti do znanja koliko je zadovoljna njihovom izvedbom.

HR: Kazališna ste glumica dulje od četvrt stoljeća. Međutim, u Vojvodini ste veliku popularnost stekli nakon emitiranja telenovela na HRT-u. Povucite nam paralelu između glume u kazalištu i glume na filmu i TV-u.

Znate kako se kaže: kazališne daske život znače. Tako je i meni. U kazalištu možeš odigrati bezbroj predstava velikih autora, možeš odigrati najkvalitetnije, gleda te jako mali krug ljudi, uglavnom probrana publika koja je i sama zaljubljena u daske. Mogu se pohvaliti kako sam u svojoj karijeri odigrala veliki broj jakih uloga u djelima velikih autora, što domaćih, što svjetskih dramatičara. Onoga trenutka kad se pojaviš na televiziji, pa ti se još i posreći da dobiješ glavnu ulogu, pa u sljedećoj seriji opet glavnu, velika medijska popularnost ti je zajamčena. Čovjek se s tim nosi, ali ga ponekad ta vrsta popularnosti i opterećuje. Neću reći da mi nije draga, ali uvijek kad me ljudi zaustavljaju, ne samo u Zagrebu, koristim prigodu da ih pozovem u kazalište.

HR: Gostujete li i u ostalim državama bivše države?

Svakako, za umjetnike su sve granice za sva vremena izbrisane. Mi smo i povijesnim i zemljopisnim predispozicijama upućeni jedni na druge, a sveta je zadaća umjetnosti te predispozicije oplemeniti. Pamtim gostovanje u Makedoniji, bilo je odista urnebesno. Tamo smo gostovali s predstavom »Ernest« Oscara Wildea. Ljudi su me zaustavljali na ulici i prepoznavali po ulogama u telenovelama, koje su i kod njih prikazivane. I njih sam pozivala u kazalište, zašto ne? Tako sam bila živa promidžba, a gledalište je na našim predstavama bilo ispunjeno do posljednjega mjesta

HR: Svaki glumac ima svoju životnu priču. Što je vas povuklo baš na »daske koje život znače«?

Još u osnovnoj školi izdvajala sam se ljubavlju prema knjizi. Oduvijek sam voljela čitati, oduvijek sam ja bila ta koja je po potrebi recitirala, glumila, pa i pisala. Mislim da je upravo ta ljubav prema knjizi bila odlučujuća u mojem životnom opredjeljenju. Prvo sam upisala književnost na Filozofskom fakultetu, a potom i glumu na kazališnoj akademiji. Zbog tempa predavanja jedno s drugim nije moglo ići, pa sam odustala od književnosti. Prevladala je moja ljubav prema daskama. Diplomirala sam na akademiji, ali kako u životu ništa ne ostavljam polovično urađeno, kasnije sam se vratila prvoj ljubavi, magistrirala na Filozofskom fakultetu teatrologiju, docent sam, a danas kao vanjska suradnica i vodim katedru scenskog govora na Umjetničkoj akademiji u Osijeku. 

HR: U svojoj bogatoj glumačkoj karijeri tumačili ste likove različitih karakternih profila. Koji su vam najdraži?

Iako su ljudi, kad god bih odigrala neku komediju govorili da sam sjajna komičarka, oduvijek su mi bile najdraže uloge tragetkinja. Izdvojila bih »Gloriju« Ranka Marinkovića, Begovićevog »Pustolova pred vratima«, a onda jednu suprotnost – raspojasanu Anku u Krležinom »Kraljevu«. Ona jest u biti tragičan lik, ali je žena koja živi raspojasani, veseli život. Koncem travnja u Zagrebu sam imala premijeru »Čaruge« Ive Kušana, gdje sam odigrala Ankicu Ardonjak. Sjajan je i duhovit Kušanov tekst o razbojniku Čarugi, odnosno, to je teška, ali vjerodostojna tragedija gospodina Jurja Ardonjaka iz Feričanaca u Slavoniji, koji je umoren u najneobičnijim okolnostima poradi ljubavi nevjerne mu i bludne supruge što ju je osjećala prema mjerniku Borisu Možboltu, te posredno unajmila lupeškog harambašu Jovu Stanisavljevića zvanog Čaruga da ga ukine sa života. Drama je to u kojoj se vidi neizmjerna zloća dotične i mnogih drugih, sljepilo pohlepe, pohote i ostalih poroka, kao i sramotan kraj gotovo svih zlikovaca. U ovoj četvrtoj premijeri Drama Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu tako po prvi put izvodi Kušanovo djelo na svojoj sceni, njegujući tradiciju izvođenja ponajboljih domaćih tekstova na pozornici najveće kazališne kuće u zemlji. 

HR: Dio vaše karijere vezan je i za Pečuh u Republici Mađarskoj. Na koji način? 

Hrvatsko kazalište u Pečuhu prva je hrvatska manjinska ustanova u Republici Mađarskoj koja je utemeljena samoinicijativno, bez uplitanja političkih institucija. Prva premijerna predstava, koja je još 1990. godine izvedena u sklopu HK u Pečuhu, bilo je »Kraljevo« Miroslava Krleže. Na današnjim, profesionalnim temeljima, ovo kazalište funkcionira od 1998. godine. Ova dva desetljeća sam stalna vanjska suradnica ove institucije, a na njezinoj pozornici odigrala sam veliki broj zapaženih uloga. Jedna od najdražih mi je uloga Medeje u predstavi »Mađarska Medeja« Arpada Göntza, tadašnjeg predsjednika, a sada doživotnog počasnog predsjednika Mađarske. Za tu predstavu dobila sam puno nagrada, a najveća mi je tada začeto prijateljstvo s gospodinom Göntzom.

HR: Dobitnica ste velikog broja nagrada. Možete li izdvojiti najdražu?

Od svih nagrada, najdraže su mi strukovne. Kad te sami glumci proglase najboljom glumicom, to je priznanje koje se rangira jako visoko. Jako su mi draga i priznanja po Mađarskoj, ali u srcu mi je na osobitom mjestu Pečat mojega rodnoga grada Osijeka. Na osječkim daskama nisam već 19-20 godina, tj. otkako sam članica ansambla HNK Zagreb, no svaki boravak u Osijeku vraća me u djetinjstvo i mladost, svaki boravak u rodnom gradu obnavlja mi energiju izgubljenu tijekom kazališne sezone. 

HR: Od zakonskog priznavanja hrvatske nacionalne manjine u Srbiji 2002. godine, u okviru institucija kulture ove zajednice radi i određeni broj dramskih odjela. Koliko uvida imate u njihov rad?

Rad ovih družina pratim putem medija. Ponosna sam na hrvatski korpus u Vojvodini, na njihovu odlučnost u radu u svim segmentima očuvanja bogate folklorne tradicije, osobito govora svojih predaka, a samim tim i svojega nacionalnoga identiteta. Od svega srca želim im da ustraju na svojem putu, da tu svoju bogatu tradiciju, naslijeđenu od predaka, prenesu i svojim potomcima. Zapazila sam kako većina tih dramskih družina u radu njeguje svoj lokalni govor i u tome ih podržavam u punoj mjeri. Poznato mi je i da je u nekim vojvođanskim mjestima ili općinama hrvatski jezik u službenoj uporabi, no, teško je očekivati nekakav automatizam u njegovoj primjeni u svakodnevnom govoru. Stoga je bitno ljudima objasniti da je, recimo, bunjevačka ili šokačka ikavica neknjiževno narječje toga istoga hrvatskoga jezika i da je kao takva jedno od najbitnijih identitetskih obilježja Hrvata na prostoru Vojvodine. 

HR: Mogu li te glumačke skupine očekivati od vas bilo koju vrstu pomoći?

Svakako, spremna sam na svaki način pomoći dramskim djelatnicima iz tih udruga, a rado bih njihove predstave pogledala uživo. Svakako sam spremna uputiti kako glumce, tako i redatelje ovih predstava u sve tajne života na daskama. Mi, profesionalni dramski djelatnici, često crpimo energiju baš iz rada ovih amaterskih skupina, čiji su članovi spremni na svakojaka odricanja u cilju uspjeha predstave, a kojima je, na koncu, jedina satisfakcija pljesak publike, putovanja i druženja sa sebi sličnima.

HR: I na koncu, kojim se uspjehom na vašoj osobnoj ljestvici najviše dičite?

Nemojte se iznenaditi, moj ako ne najveći, bar najdraži uspjeh nije vezan uz profesionalnu karijeru. Jednostavno, ponosna sam na svoju obitelj, na radosti života kojega živim daleko od očiju javnosti.