Arhiv tekstova

Fenomen nacionalizma i u njemu uloga vjerskih institucija, teme su kojima se hrvatski povjesničar i analitičar religije Vjekoslav Perica bavi u svojm knjigama »Balkanski idoli« i »Sveti Petar i Sveti Sava«. Obje su knjige prošloga tjedna predstavljene na tribini »Politea«, priređenoj u organizaciji Otvorenog sveučilišta, na kojoj su osim autora sudjelovali urednik biblioteke »XX vek« Ivan Čolović i profesor fakulteta Singidunum Boško Kovačević.

»Religija u nacionalizmu ima određenu ulogu, religija i nacionalizam su slični fenomeni, imaju puno dodirnih točaka, isprepleću se, primarno se događaju u ljudskim glavama, načela su duhovna s puno vjerovanja i emocija o ljudskim identitetima itd. U tom smislu sam primarno gledao na nacionalizam, a onda i na ulogu određenih institucija, te sam se u tom smislu najviše bavio idolima u Katoličkoj crkvi u hrvatskom narodu i Srpskoj pravoslavnoj crkvi i nešto manje islamskom zajednicom u Bosni. U drugoj knjizi su primarno odnosi između hrvatskog katolicizma i srpskog pravoslavlja«, rekao je dr. Vjekoslav Perica. 

 

Impresioniranje SAD-a

 

Perica je inače 1991. godine u SAD-u doktorirao povijest i magistrirao politologiju, te predaje na nekoliko američkih sveučilišta, a od prije dvije godine profesor je na Filozofskom fakultetu u Rijeci. »Balkanski idoli« objavljeni su na engleskom jeziku 2002. godine i prema riječima autora knjiga je namijena prije svega američkoj publici. Druga njegova knjiga »Sveti Petar i Sveti Sava« prati izgradnju dviju simbolički povezanih crkava u Splitu tijekom nešto više od pola stoljeća – katoličke konkatedrale svetog Petra Apostola i srpskopravoslavnog hrama svetog Save. U pozadini problema koji prate izgradnju ovih crkava su prijelomna povijesna zbivanja na prostorima južnoslavenske zajedničke države i njihovih etničkih nasljednica.   

Baveći se pitanjem kakav je bio stav glavnih vjerskih zajednica kada je stvarana jugoslavenska država, Vjekoslav Perica navodi primjere zajedničkog pokušaja impresioniranja SAD-a od strane Katoličke i Srpske pravoslavne crkve prigodom potpisivanja Rapalskog ugovora i stvaranja jugoslavenske države.

»Ugovorom u Rapalu 1920. podijeljena je Jadranska obala između Italije i Kraljevine SHS, i na temelju arhiva američke flote koja je tu imala mirovnu misiju, naišao sam na podatke o tomu  kako su se ponašale vjerske zajednice. Interesantno je da su i Katolička i Pravoslavna crkva nastojale impersionirati Amerikance i predsjednika Wilsona, jer im je bilo jako stalo da Amerika podrži stvaranje zajedničke jugoslavenske države. Bilo je u početku i podozrivosti i dosta opreza u odnosu na to, međutim, kao se rješavalo pitanje religijskih institucija i njihovog pravnog položaja, vidjelo se koji su tu nesporazumi i kakva su njihova očekivanja od te nove države. U ‘Idolima’ sam zaključio kako se prvi sukob desio negdje 30-ih godina i to upravo oko toga što se te dvije glavne vodeće crkve nisu mogle dogovoriti i uskladiti svoja očekivanja kakva će biti njihova društvena uloga i njihov pravni položaj. U tom smislu je Srpska pravoslavna crkva tada imala nešto više političkih ambicija, a Katolička je crkva više inzistirala na autonomiji«, rekao je dr. Vjekoslav Perica, te istaknuo kako su srpsko-hrvatski odnosi umnogome uvjetovali i odnose među crkvama i 1941. i 1991. Kako je rekao, iako nisu političke organizacije, kod nas se u praksi ponavljalo da su nacionalističke ideologije za crkve uvijek privlačne, pri čemu su, u konfliktna vremena, neki njihovi dijelovi i sami u njima aktivno sudjelovali.

 

Sektaški proces

 

»Stvari se mijenjaju u odnosu na to kako se politički mijenju prilike, kako se nacionalističke ideologije mijenjaju – na njih reagiraju i crkve. Crkve nisu političke organizacije, ali te političke ideologije su i za njih privlačne, one su zainteresirane za, kako oni to kažu, evangelizaciju, odnosno svoju vjersku misiju, kako povećavati svoje članstvo, itd. U početku je bilo jugoslavenstvo, 30-ih godina se to već mijenja, restrukturira se država i crkve već počinju drugačije gledati na iste stvari. Pogledajte kako se danas promijenio nacionalistički koncept, to se sve više i više sužavalo i došlo se do toga da su danas to etničke crkve i etničke nacije. Interesantno za ove dvije crkve jest kako su one od jugoslavenstva, koje im je bilo prihvatljivo kao multikonfensionalna država od 20 milijuna ljudi u kojoj ima više vjera, jezika, etnosa, došle do toga da su prihvatile ovaj model nacionalne države koji se zasniva na jednom etnosu, jednom jeziku, jednoj crkvi. To je nekakav prilično sektaški proces. Ali i ne samo to. Hrvatski je katolicizam u 18., 17. stoljeću bio panslavenski, ne samo jugoslavenski. Imate katoličke autore Hrvate koji su smatrali kako treba stvoriti jedan kršćanski imperij slavenski, itd. Pogledajete kako se papa Vojtila još 1985. vratio toj ideji gledajući kakva treba biti nova Europa. On je konzervativan, vidi da je komunizmu blizu kraj, piše Encikliku Slavorum Apostoli i vidi novu Europu kao kršćansku Europu, ali kaže da bi za to bilo potrebno da se pravoslavlje i katolicizam približe i ponovno postanu jedinstveni i poziva se na na tradiciju ćirilometodsku, itd. To je jedna izuzetna utopija kada gledate kakva je Europa danas, kako se od tog panslavenstva došlo na to da je ovo nekakva vrsta sekta nacija, jedan etnos, jedna vjera. To je za mene vrlo interesantan proces, ali to pokazuje kako su te crkve gledale na koji se način mijenju nacionalne i nacionalističke ideologije, kako se stvaraju nacionalistički pokreti, koji stvaraju države«, rekao je dr. Vjekoslav Perica.

S. Mamužić