18.06.2010
Glazbenik paorskog srca
Tko je bio Mika Ivošev Kuzma, zbog kojega Berežani već trinaestu godinu zaredom organiziraju festival tambure pod nazivom »Mikini dani«? Iz njegove kratke, ali lijepo sažete biografije u džepnoj knjižici »Mika iz Berega i njegovi dani«, nedavno preminulog autora Ivana Kovača, da se zaključiti kako je Mika prije svega bio skroman, običan čovjek, koji se cijeli svoj život borio za svoju obitelj. Kao dijete radio je na salašu Nijemca Ešlike u kolutskom ataru, a kao odrastao čovjek s obitelji, borbu za kruh svagdanji nastavlja svirajući, ali i nadničareći na vrelom bačkom suncu, ne bi li njegova supruga Marija i trojica sinova: Nikola (Mika), Matija i Marin koliko-toliko bezbrižno živjeli.
Talentiran od rane mladosti
Mika Ivošev rođen je 1901. godine u kući koja se nekada nalazila svega pedesetak metara od ljetne pozornice na kojoj se danas održava festival njemu posvećen. Školski dnevnici iz vremena njegova djetinstva pokazuju kako je bio marljiv učenik, a uz gradivo morao je, budući da se školovao u vrijeme Austro-Ugarske, svladati i mađarski jezik koji nije bio njegov materinji. Njegova je obitelj živjela od komada zemlje (nešto manje od katastarskog jutra) i od nadničarenja kod drugih, tako da je Mika od malih nogu spoznao što je to borba za goli život. Za njega je bilo veoma značajno vrijeme koje je proveo na salašu spomenutog Nijemca Ešlike, gdje je s obitelji stanovao i radio i gdje se hranio. Tu je radio i jedan ruski zarobljenik koji je imao violinu i svirao je nakon napornog dana u večernjim satima, prisjećajući se tako svog dalekog rodnog kraja. Mika je bio njegov pažljivi slušatelj, a dobri ga je Rus u ono veoma malo slobodnog vremena, vidjevši njegovu zainteresiranost, podučavao sviranju. Osim glazbene izobrazbe, od svog učitelja uči i ruski jezik, a radeći za njemačku obitelj naučio je i njemački. Kasnije su mu svi ovi jezici dobro došli za posao kojim se bavio, te je pjevao na njemačkom, ruskom, mađarskom i svom materinjem hrvatskom jeziku, te na šokačkoj ikavici.
Njegovu su nadarenost brzo primijetili lokalni glazbenici koji ga primaju u svoj orkestar, a u dvadesetoj godini života osniva »Mikino šokačko tamburaško društvo«, čiji je kapelnik do smrti. Dobro poznavajući note i svoje je kolege uvodio u svijet glazbene pismenosti, a njihova popularnost je iz dana u dan bila sve veća, tako da su brzo nadišli lokalnu razinu i počeli putovati po cijeloj ondašnjoj Kraljevini Jugoslaviji. U slobodno vrijeme, kojeg je Mika imao veoma malo, prihvatao se motike i nadničario, tako da je upitno je li Mika uopće i imao slobodno vrijeme, toliko potrebne trenutke odmora.
Ratne godine
Sa svojim tamburaškim društvom 1936. svira na Radio Zagrebu, a u Zagrebu jedan period i živi. U to se vrijeme Mika druži sa svojim sumještaninom iz Berega, profesorom i književnikom Antom Jakšićem. Dvojica umjetnika su se »prepoznala i našla«, a njihove su priče bile pune neiscrpnih tema, uglavnom sjete za rodnim mjestom. Godine 1939. tijekom ljeta sviraju u Makarskoj, a 1940. na Paliću. Neposredno pred rat svirali su u restoranu »Mostar« u Beogradu, a često su svirali i za potrebe Hrvatskog kulturnog društva »Miroljub« iz Sombora. U mnogim su mjestima pratili nastup bereškog folklora, a orkestar je uvijek nastupao u šokačkim narodnim nošnjama. U razdoblju od 1929. do 1931. u kući Marina Aljmašca u Beregu radi stalno privatno kino gdje su puštani nijemi filmovi, koje svirajući »uživo« boji Mikino šokačko tamburaško društvo podešavajući glazbu radnji filma. Tijekom Drugog svjetskog rata ovaj orkestar pokušava svirati hrvatskom življu u Mađarskoj, ali su im vlasti stalno pravile smetnje. Tako je bilo i 20. kolovoza 1941. na blagdan Svetog Stjepana, mađarskog kralja, kada ih je iz jednog doma kulture otjerala žandarmerijska patrola u jeku najboljeg raspoloženja i igranke.
Početkom 1944. mađarske su vlasti Miku odvele u »munkaše« (radne čete) u sjevernu Mađarsku, gdje je morao raditi na raščišćavanju ruševina od bombardiranja, a otuda ga njemačka vojska odvodi na isti takav rad u Njemačku. Nakon rata prolazi kroz Budimpeštu koju je oslobodila Crvena armija. Tu mu pomaže njegova glazbena naobrazba i poznavanje jezika, jer je ruskim vojnicima tako dobro svirao ruske pjesme, da je bez problema dobio potvrdu za daljnje putovanje. Prilično narušenog zdravlja uspio je doći do Hercegsantova, susjednog mjesta pokraj Berega i tu je zastao. Po njega dolazi Berežanin Joza Radičev Lola, koji ga fijakerom dovozi kući.
S violinom do kraja
Mika nastavlja svirati i u poslijeratnim godinama sve do smrti 1959. Živio je kratko i umro u 58. godini života. Težak život, noćni rad bez radnog vremena, kavanski dim i napor pjevanja učinili su svoje. Posljednji put svira u Bačkom Monoštoru 15. kolovoza 1959. godine, na blagdan Velike Gospe u kavani »Kod Kubure«. Pred ponoć mu je pozlilo, dobio je temperaturu i prekinuo sa sviranjem, dok je orkestar nastavio dalje. Liječio se na internom odjelu somborske bolnice od upale pluća, a potom je prenesen u bolnicu na Apatinskom putu gdje je konstatirana dijagnoza – tumor na mozgu. Teško bolesnog ga u Bereg dovozi taksist Aca Đipanov, baš na bereško proštenje. Posljednja želja mu je bila da se pozdravi sa svojim društvom i da s njima zasvira. Taksist ga je odmah odveo u kavanu u kojoj je društvo sviralo. Dali su mu violinu, ali su i ona i gudalo bili preteški za oslabljene ruke. Izišlo je tek nekoliko tonova, više jecaji stare violine. Umro je sutradan 6. listopada 1959. godine.
Berežani su u ovom čovjeku, svome sumještaninu, prepoznali velikana kojeg je opjevao i Zvonko Bogdan u pjesmi »Ne mogu se tačno setit leta.« U njemu su prije svega vidjeli skromnog, vrijednog čovjeka, koji je i u bolesti i u zdravlju radio za svoju obitelj, pa i za svoje prijatelje u orkestru. Nije gledao radi li posao sluge ili gospodina, samo je želio skromno ugoditi najbližima, kako obitelji, tako i svom »Šokačkom tamburaškom društvu«, a glazbeno i svojim slušateljima koji su uživali u Mikinom glasu i sviranju. Njemu u čast HKPD »Silvije Strahimir Kranjčević« iz Bačkog Brega, čiji je član bio i Mika Ivošev do smrti, od 1998. godine organizira festival tambure pod nazivom »Mikini dani«.
Zlatko Gorjanac