18.06.2010
Književnost na rubu
U organizaciji osječkog ogranka Matice hrvatske i Sveučilišta Josip Juraj Strossmayer, odnosno Umjetničke akademije u Osijeku, organizirana je tribina za studente kulturološkog kolegija s temom »Književnost na rubu«, a sudionici su, uz domaće, bili poznati književnici i intelektualci iz Vojvodine i Mađarske.
Otvarajući tribinu, tajnik osječkog ogranka Matice hrvatske Josip Cvenić pohvalio je suradnju te institucije sveučilišta, te ogranaka iz Pečuha, Subotice i Tuzle, na otkrivanju autentičnih vrijednosti regionalnog, pa je i navedena tema proistekla iz tog traganja za nadilaženje rubnog, ne podilazeći provincijskim zahtjevnostima. Predstavio je i izlagače, dostojne predstavljače zadane teme – iz Vojvodine Tomislava Žigmanova, ravnatelja Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata, dr. Petra Vukovića, docenta na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, te dr. Mirtu Biuković-Maršić, profesoricu na Filozofskom fakultetu u Osijeku, i prof. Tatjanu Ileš, asistenticu na istom fakultetu. Istaknuo je i kako će istu večer u Klubu knjižare Nova biti predstavljen novi broj Književne revije, časopisa osječkog ogranka Matice koji je navršio 50. obljetnicu i sada ga uređuje mlada ekipa na čelu s Ivanom Trojanom i Tatjanom Ileš, uz nazočnost gostiju: Snežane Ilić iz Zrenjanina, Zoltana Medvea iz Pečuha i Selme Veseljević iz Tuzle.
Primjer hrvatskog zagraničja
Tomislav Žigmanov je govorio o sociologiji rubne književnosti na primjeru hrvatskog zagraničja u Vojvodini, iznoseći osnovne elemente u nekih 4-5 teza, što je hrvatska književnost u Vojvodini i tko je svodi na minimalizam, do sociokulturnog okvira u kojemu se ta književnost odvija, o povijesnom naslijeđu i sociološkim čimbenicima u 8 elemenata: subjekti, čitatelji, institucionalni okvir, mjesto te književnosti u vlastitom kulturnom prostoru, književnost kao književnost, pitanje integracije unutar sebe i unutar veće cjeline, auto i ino recepcija, kako vide sami sebe i kako ih drugi vide i pitanje valorizacije.
Izlaganje je potkrijepio nizom podataka i primjera, pa je morao istaknuti kako hrvatskih književnika iz Vojvodine nema u književnosti matične domovine, a hrvatsku književnu nagradu nitko od Vojvođana nije dobio od 1990. do 2006. godine. Led je probila Jasna Melvinger, možda više zbog naslonjenosti na rad na Filozofskom fakultetu u Osijeku, ali svakako i zbog vlastite kvalitete i neodoljive lakoće pisanja. Također je naveo podatak da institucionalnog oblika nakladništva u Vojvodini nije bilo do pojave NIU Hrvatska riječ, a to je tek 2003. godine, pa nije ni čudo što Hrvati iz Vojvodine i nisu imali gdje objavljivati. I treće, postavio je pitanje – što je s književnicima koji pišu na srpskom jeziku? Naveo je primjer Draška Ređepa, rođenog u Osijeku koji je odrastao u Hrtkovcima, a danas se institucionalno bavi književnošću ali na srpskom jeziku – je li i on hrvatski književnik?
Dr. Petar Vuković je govorio o romanu s kraja 19. stoljeća pod nazivom Odmetnik, Ivana Antunovića, koji pripada korpusu hrvatske književnosti u Austro-Ugarskoj, a tiskan je 1875. godine. Što je to što je zanimljivo u toj književnosti i kako se Antunovićev roman danas može čitati, Vuković je u prvi plan istaknuo tematiku i ideologiju, jer nije to djelo koje bi danas rado čitali zbog književnosti same ili estetskih vrijednosti, ali ga valja svakako pročitati da bi shvatili vrijeme i politički kontekst u kojemu je nastao.
I središte može rub postati
I dok je izlagače iz Vojvodine bilo lako shvatiti dok govore o rubnome, ne samo sa zemljopisnog i ne samo s političkog aspekta, dr. Mirta Biuković-Maršić je u vrlo zanimljivom izlaganju pokazala kako i središte, a Osijek to prije jednoga stoljeća jest bio, može postati rub, može postati provincija ako ne vodi računa o istinskim vrijednostima. Pokazala je to na primjeru ženskoga pisma na ulasku u 20. stoljeće i nositeljice kulturnog i kulturološkog, kakve su primjerice Jagoda Truhelka, Josipa Glembay, Matilda Hengl, Vilma Vukelić, Leopoldina Rot i druge. Baš zbog te amnezije, zbog zaboravnosti, Osijek danas nema svoju kulturološku, urbanu čitanku, a nedavno je baš u ovim prostorima predstavljena kulturološka čitanka grada Rijeke.
Prof. Tatjana Ileš je pokazala kako provincija ne mora nužno biti i rub i to na primjeru Vukovara i književnosti Pavla Pavličića, jer i središte, kada se otvara javnosti, otvara se preko svojega ruba, odnosno provincije. Baš to Pavličić potencira u Vukovarskom spomenaru, izboru iz ranijih proza, inzistirajući na bogatoj povijesti Vukovara kroz stoljeća, pa i na junačkoj u posljednjim događanjima, i sve to jako dobro podupire dokumentarnom građom.
Slavko Žebić