Arhiv tekstova

Program projekta pod nazivom »Novi hrvatski film« u Subotici je započeo predstavljanjem jednog od najistaknutijih hrvatskih autora eksperimentalnog filma Ivana Ladislava Galete. Projekt se organizira uz potporu udruge za audiovizualno stvaralaštvo »Artizana« iz Zagreba, Art kina »Aleksandar Lifka« u Subotici, Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata, Generalnog konzulata Republike Hrvatske u Subotici, Grada Zagreba i Hrvatskog audiovizualnog centra, a zamišljen je tako da predstavi autore i radove iz novije filmske proizvodnje koji su obilježili hrvatsku kinematografiju u posljednjih dvadesetak godina.

Publika je imala prigodu 11. i 12. lipnja u prostorijama Art kina »Aleksandar Lifka« u Subotici pogledati više filmskih i video radova ovog autora, a nakon projekcija razgovarali smo s autorom o njegovom stvaralaštvu, mogućnostima filmskog medija, konvencijama i umjetničkom činu.

 

Kako definirati eksperimentalni film, za razliku od igranog filma?

Da bismo odgovorili na ovo pitanje moramo imati uvid u suštinu filmskog medija. Sam početak nastanka filma vezuje se za 1895. godinu, kada je bila prva javna projekcija filma braće Lumiere. Međutim, prije toga je bilo puno pokušaja da se pokrene slika. Trebamo znati kako ni dan-danas zapravo nemamo tu sliku, na neki način film nije pokretna slika, nego iluzija. Dakle, onda automatski možemo tu promišljati o nekim temeljnim stvarima – o odnosu između stvarnosti i iluzije. Već je na početku kinematografije došlo do podjele na polaritete, neke vrste narativnog filma i neke vrste avangarde i eksperimenta. Činjenica je da je filmska umjetnost krenula od Georgesa Meliesa, a isto je činjenica da je film na neki način krenuo od braće Lumiere. I onda imate  s jedne strane uporabu filmskog medija gdje se registrira ono što je ispred kamere, i to je konvencionalan način primjene medija, a  s druge strane, pak, imate materijal koji se snima ispred kamere, ali se njime onda medijski manipulira. Prije nego što je postao filmski stvaralac, Melies je bio kazališni mađioničar. Kao iluzionist, vidio je da filmski medij može biti njegova produžena ruka. Shvatio je kako ono što iluzionisti ne mogu uživo izvesti, zapravo mogu medijski izvesti. On vas i dalje gleda u oči i kaže: »Ja te varam.« I pošten je u tome. Chaplinovi su filmovi izvedeni uglavnom njegovom koreografijom i njegovim oblikovanjem situacije pred kamerom, koja je tu pasivni registrator onoga što je izvedeno pred kamerom, dok je Melies shvatio kako može raditi neobične iluzionističke situacije samim medijem. Iza Meliesa nastupaju genijalni iluzionisti Keaton i Welles, dakle to je ta avangardna strana, a s druge strane je narativni film. Zatim nastaju sve brojniji filmovi s obiju strana. Između tih dviju krajnjih točki je fantastično bogatstvo mogućnosti njihovih međusobnih miješanja.

 

Na koji način film vas zanima?

Mene film zanima kao medij, zanima me na koji način mi može dati neko iskustvo, koje bez njega ne mogu steći. Inače, naziv eksperimentalni film je zapravo nesretan naziv. To područje kinematografije ima brojne nazive – alternativni, podzemni, čisti, apstraktni ili umjetnički film. Za mene postoji film, on funkcionira kao film i klonim se stavljati ga u nekakve ladice. Pitanja kojima se bavim jesu kako koristiti medij filma u njegovoj izvornosti i kako pristupiti filmskom mediju da se koristi i s jedne likovne strane, dok je konvencionalna strana u osnovi prenošenje nekog određenog sadržaja. Kada su redatelja Johna Forda upitali koje su poruke u njegovom filmu, odgovorio je da poruke šalje poštom, što je puno jeftinije od slanja poruka filmom.

 

Što za vas znači umjetnički čin?

Uglavnom svi znaju što je ekologija. Svi znaju što je molitva. Ali kad razmislite dublje, shvatite kako unutar toga mogu nastati veliki nesporazumi. Može biti ono da imate dubinsku ekologiju i površinsku, isto kao i u umjetnosti. Imate umjetnost koju možemo smatrati kao doista umjetnički čin – dubinsku, i imate površinsku umjetnost. Umjetnik mora shvatiti kako za svaki svoj čin mora preuzeti odgovornost. Svaki umjetnički čin upravo dolazi iznutra, taj čin je pročišćenje osobe, pražnjenje osobe na neki način, dakle ne punjenje, nego pražnjenje. Ako umjetnik hoće provocirati stvarnost i prisiliti je da samu sebe propitkuje, onda ne može malo ići u atelje, pa ondje biti umjetnik, a kada izađe iz ateljea, onda više ne biti umjetnik. Za mene je umjetnički čin zapravo jedan način molitve, jedan način svetinje. Postoji umjetnost koja uzdiže dušu i umjetnost koja dušu uznemiruje. Ni jedna strana ne prevladava po svojim kvalitetima. Nastojim se osloboditi svog ega, u filmu Water pulu ne navodi se režiser. Želim se osloboditi i dokumentiranja onoga što radim, mislim da ću tada biti blizu slobodi.

 

Zbog čega ste predložili da se proglasi Dan nestvaranja umjetničkog na planetu?

To je moj prijedlog od prije dvije godine. Došlo se do toga da je umjetnička produkcija enormna. Gomilamo originale i reprodukcije. Današnja umjetnost se više-manje svela na dokumentaciju. Deponiji su problem, ima ih već bezbroj. Djela se uvjetno rečeno smještaju u grobnice, a ako se želimo diviti umjetničkim djelima koja su u grobnici, to moramo platiti novcem, a do nekih se djela i ne može doći. Nikola Tesla je najznačajniji nepoznati umjetnik 20 stoljeća.  

 

Što mislite o pokušajima umjetnika da prevladaju razdvajanje umjetnosti i života?

To je zapravo suština. Odavno se dogodilo razdvajanje između duhovnosti, znanosti i umjetnosti, a to je mnogo ranije funkcioniralo u jednom zajedničkom energetskom sustavu. Umjetnost je nekada imala i funkcionalnost u svakidašnjem životu. Što se tiče umjetnika, problem je što ste ovisni o drugima, jer ako funkcionirate na jedan malo drugačiji način, a ne ulazite u konvenciju, ima dva načina da vas eliminiraju: jedan je da vas napadnu, a drugi je da vas ignoriraju. Odlučio sam se okrenuti prema sebi, pokušati sebe učiniti što normalnijim u ludilu koje nas okružuje, ali čim ste normalni, onda zapravo postajete nenormalni u zakonitostima konvencije. Ako niste izgradili određeni status u svom radu, u življenju i djelovanju, onda morate biti svjesni toga da vas mogu smjestiti u ludnicu ili vas jednostavno mogu proglasiti ludim. 

Zvonko Sarić