Arhiv tekstova

Čudna je bila prošla nedjelja. Za veliku većinu vjernika to je bila jedanaesta nedjelja kroz godinu. Međutim, proštenja su se »nagomilala«: Srce Isusovo i Sveti Antun. Oba proštenja puna bogate poruke i okupljaju ljude u većem broju. Školska godina je završena i sada je po crkvama nastala »sveta šetnja« od proštenja do proštenja, a ona redovita vjernička zajednica je malobrojnija u vlastitoj crkvi. Dakle, nastale su školske ferije, nadam se ne i vjerske. 

Ono što sam zapravo htio s vama podijeliti je poruka one tzv. obične nedjelje. Susrećemo se u toj nedjelji s otajstvom grijeha. Često razmišljam, a što sam stariji s više tjeskobe, kuda sa svojim grijesima? Nema odrasloga čovjeka koji nema iskustvo grijeha. Ta čudna savjest! Registrira grijeh, a onda potiho se javlja i »bocka«, te ne da mira nigdje i ni na kakvom mjestu. Uistinu je ona glas Božji u nama. I dobro je dok je tako. Jao onom koji svoju savjest do te mjere gazi da je konačno »umiri« te više ne reagira. Ali kada dođe čas susreta – obračuna – ona će progovoriti. Tada je sve kasno. 

 

Kajanje se ne može glumiti

 

Ima jedan drugi mentalitet čega smo svjedoci, a to je bijeg. Naši suvremenici – napose mladi – žele pobjeći od toga glasa. Bezglavo bježe ili zaglušuju svoju savjest bučnom glazbom i galamom. Ali je stara i vrlo dokazana istina: od svega možeš pobjeći samo ne od glasa svoje savjesti. Ili slična ovoj: kamo god ideš, sobom sebe nosiš. Tako je zapravo s tom najintimnijom ljudskom dubinom – savješću – vrlo čudno postupati. Najbolje je sačuvati čistu savjest. Da, ali kako? Za nas kršćane postoji jedna velika istina, koja je temelj kršćanstva jer ju je Krist učinio temeljom, a to je oproštenje grijeha. Jasno, grijehe može oprostiti samo Bog. Dapače, on ih ne samo oprašta, nego uništava. Spomenute nedjelje smo se susreli ponajprije s Davidom. Slavni kralj i Isusov praotac. No, veliki grešnik. Dao je ubiti svoga vojskovođu da bi se dograbio njegove udovice. Oduran grijeh i vrijedan svake osude. No, Bog misli drugačije. Šalje proroka Natana da upozori Davida na veličinu svoga grijeha. David se kaje. Kajanje je istinska žalost radi učinjenoga koji se ne može glumiti, jer je razumije samo Bog. Vanjsko kajanje je često gluma i pretvaranje. Boga se to ne tiče. On reagira samo na ono istinsko koje jedino on iščitava: kajanje srca. Grijeh ti je oprošten, ali kazna ostaje. Stoga se od Davidove kuće nikada više neće ukloniti mač. Poruka: svi mi griješimo, tješimo se opraštanjem i to je dobro, ali zaboravljamo da posljedice grijeha na društvenom i osobnom životnom prostoru ostaju. Ostaje kao zadatak ispraviti, nadoknaditi, popraviti posljedicu grijeha. Kajemo li se, to vidi jedino Bog. Je li grijeh oprošten, to zna jedini Bog. Je li grijeh nadoknađen, popravljen, to vidimo i mi. 

 

Narušavanje duhovne ekologije

 

Stoga, živeći ovo razdoblje života, bivamo sve više svjedoci da se malo ljudi kaje, a još manje ispravlja posljedice grijeha. Susrećemo izbjeglice koji bježe sami od sebe, od svoje savjesti, a iza sebe ostavljaju pustoš ruševina posljedica vlastitog grijeha. Nisu to stranci, to su domaći ljudi koji su godinama pomalo »utišavali« svoju savjest, da ne kažem gazili, i sada kao nesavjesni i bez savjesti s novom maskom, bježeći sami od sebe, bez ispravljanja onoga što su učinili i u novim pozicijama, prave iste pogreške »bezgrješnih« ljudi, a iza njih ostaju djela koja svjedoče suprotno. Tako se narušava duhovna ekologija te je nama i u vlastitoj kući zamorno, teško, neizdrživo i zbilja više ni u svojoj kući nismo kod kuće. Kako rekoh, uistinu Bog oprašta grijeh kada vidi da je srce spremno na obraćenje pokajanja. Drugim riječima, spremno na drugačiji način razmišljanja i činjenja, ali ako nema odluke promijeniti život i očistiti smeće, grijeh će doduše i onda biti oprošten, ali će posljedice ostati. Kako kaže Pismo - »do trećeg i četvrtog koljena«. Na drugom mjestu. »Oci naši jedoše kiselo grožđe, a nama trnu zubi...«. U istom duhu smo čuli jedan događaj iz evanđelja. To je susret Isusov sa ženom grešnicom. Taj susret je posve drugačiji. Ona je prije činila djela zadovoljštine, čišćenja i nadoknade, a onda došla po oproštenje. Oprošteno joj je. Uz Isusovu poruku: »Jer je mnogo ljubila...«. Pavao apostol kaže da ljubav pokriva mnoštvo grijeha. O, kada bi shvatili ljudi danas, pa i u strukturama društva i vlasti da interes mora biti podčinjen zakonima ljubavi, možda bi ekologija duha ipak bila pozitivnija. Ne mogu mimoići probleme koji nas okružuju, odnosa koji su narušeni i prezira kojima se tako lako otpisuje pojedine ljude iz zajednice, pa se događa među nama obratni proces. Ne okajavamo svoje grijehe, ne čistimo svoje dvorište, nego svojim smećem zatrpavamo tuđe životne prostore, čak trujemo i dušu svojom otupljenom savješću. Dokle tako? Vjerujem da Bog vodi povijest, a ne ljudi, pa sam trajno optimist jer je Isus i sada među nama, unatoč našem nepriznavanju njegove prisutnosti...