Arhiv tekstova

Agencija za privatizaciju raskinula je ugovor s kupcem DP »Mala Bosna« Đorđem Đukanovićem, a kao i kod drugih na stotine raskinutih ugovora, poduzeće ostaje s nagomilanim dugovima, računom u milijunskoj blokadi, radnici bez posla i plaća. Službeno u Agenciji za privatizaciju kažu kako je ugovor s Đukanovićem raskinut zbog nepostojanja kontinuiteta poslovanja, tj. poduzeće nije imalo pro-izvodnju na razini propisane. »Mi kontroliramo sve naše privatizacijske ugovore, svakih nekoliko mjeseci idemo u kontrolu. U ovom poduzeću, koje je prodano 2007. godine, utvrđeno je da nije postojao kontinuitet proizvodnje i zbog toga smo 28. svibnja raskinuli ugovor. Kapital poduzeća se pretvara u dionice i dalje ćemo ga pokušavati prodati putem burze ili putem ponude za preuzimanje. Do tada imenujemo zastupnika kapitala, to nam je čovjek koji će ući u poduzeće i voditi ga. Trudit ćemo se ponovno naći kupca za ovo poduzeće«, rečeno nam je u Agenciji za privatizaciju.

Sindikati kažu kako u »Maloj Bosni« ima i drugih problema osim ovoga: radnicima kasni plaća za ožujak i travanj, doprinosi i porezi nisu regulirani od prosinca prošle godine, što znači da će za mjesec dana radnici ostati i bez zdravstvenog osiguranja, a blokada žiro-računa je u ovom trenutku preko 400 milijuna dinara. Upravo bi najzanimljiviji odgovor bio na pitanje – kako se poduzeće, koje je prodano za 126 milijuna dinara, uopće moglo zadužiti za skoro četiri puta veću vrijednost i koje su to banke i pod kojim uvjetima bile spremne tako velikodušno davati kredite? »’Mala Bosna’ je u blokadi zbog velike garancije koju je dala, a koju ni banka na kraju krajeva nije smjela prihvatiti. Imovina poduzeća će, nakon poništene privatizacije, pripasti Akcijskom fondu i oni će svakako odlučiti da se tih 70 posto državnog kapitala ponovno prodaje, međutim, ostaje problem te velike blokade. Odgovorna banka ne bi smjela niti prihvatiti garanciju za tako veliku hipoteku, premda je ‘Mala Bosna’ nekada bilo dobro poduzeće. Urađeno je niz nepravilnosti, ali to su stvari za mjerodavne. Kad se daje tako velika garancija mora se imati suglasnost svih malih dioničara, a oni nisu imali suglasnost. Zatim su morali otkupiti dionice po tržišnoj vrijednosti od malih dioničara, a ni to nisu uradili«, objašnjava direktor SBD Broker Radivoj Belančić. 

 

Sumnja u zlouporabe

 

Zbog sumnje u zlouporabe i nedopuštene radnje, Samostalni sindikat i UGS »Nezavisnost« najavljuju pokretanje prijava. »Mi ćemo sjesti s oba sindikata i pokrenuti odgovarajuće prijave protiv odgovornih ljudi kod mjerodavnih institucija. Nećemo dopustiti da za poduzeće koje je dovedeno u ovakvu situaciju, ako je učinjeno nešto nezakonito, nitko ne odgovara«, kaže potpredsjednik Samostalnog sindikata u Subotici Stevan Huđi.

Inače, prema podacima Agencije za privatizaciju iz ožujka ove godine, od početka privatizacije ukupno je prodano 2291 poduzeće, a raskinuto je 527 ugovora, odnosno oko 23 posto, od čega najviše u Vojvodini (174 ugovora). Najčešći razlozi za raskid ugovora su neplaćanje dospjelih rata, neodržavanje kontinuiteta poslovanja i nepoštovanje socijalnog programa. Nakon raskida ugovora oko trećina poduzeća otišla je u stečaj, trećina je prodana, a preostala se nalaze u postupku u kome se odlučuje o njihovoj daljnjoj sudbini. Pokretanje postupaka protiv nesavjesnih kupaca mogla bi inicirati i Agencija za privatizaciju, a u praksi je i postojao slučaj pokretanja sudskog postupka zbog iznošenja imovine poduzeća i prebacivanja novca na račun povezanih osoba. Agencija o svakoj prodaji poduzeća obavještava i Upravu za sprečavanje pranja novca, a banke Upravi šalju podatke o svakoj transakciji većoj od 15.000 eura. Zakonom o privatizaciji je od 2007. godine propisano da svi potencijalni kupci moraju dostaviti potvrde iz suda i Ministarstva unutarnjih poslova da nisu osuđivani i da se protiv njih ne vodi postupak za kaznena djela.

U slučaju »Male Bosne« istražna će tijela najprije morati utvrditi tko zapravo snosi odgovornost za situaciju u kojoj se poduzeće našlo. Naime, prema riječima predsjednika Samostalnog sindikata u DP »Mala Bosna« Zvonka Boškića, Đorđe Đukanović s kojim je Agencija raskinula ugovor zapravo je samo formalno vlasnik poduzeća, koje je kupio od Mileta Jerkovića. Na aukcijskoj prodaji 2007. godine »Malu Bosnu« je kupio konzorcij Višnja Jerković, a godinu dana poslije Jerković je prodao Đorđu Đukanoviću, ali je ovaj sve ovlasti prenio na predsjednika Upravnog odbora Peđu Mališanovića. 

»Đorđe Đukanović je tada kupio u paketu ‘Malu Bosnu’ i ‘Gakovo’, s kojim je također raskinut ugovor. Kada je formiran Upravni odbor Peđa Mališanović je postao predsjednik i pismenim je putem dobio sve ovlasti, tako da je Peđa Mališanović povlačio sve konce. U posljednjih godinu i pol dana Đukanovića smo vidjeli dva puta, on se uopće nije pojavljivao«, kaže Boškić. On dodaje kako je uvjet prigodom kupovine poljoprivrednih poduzeća »Gakovo« i »Mala Bosna« bio da ih Đukanović kupi sa zaduženjima, ali u sindikatu kažu kako oni nisu uspjeli saznati za koji je novac obavljena ta kupnja i uz kolika zaduženja. 

»Jedino je Agencija za privatizaciju znala kolika su njihova zaduženja. Ne zna se za koliko je novca Jerković prodao Đukanoviću, to je sve išlo preko Agencije. Mi smo kao sindikat tražili da nam pošalju neka dokumenta, ali nikad ih nismo dobili«, kaže Zvonko Boškić.

 

Propast nekada uspješnog poduzeća

 

Jedan od bivših direktora »Male Bosne« Branko Vujić smatra kako  je već kod aukcijske prodaje prije tri godine poduzeće bilo preplaćeno, kao i da Agencija za privatizaciju nije na vrijeme reagirala i prekasno se uključila u cijeli slučaj.

»Ni tada cijena od 126 milijuna dinara nije bila realna, mislim da je preplaćena. Novopečeni bogataši na aukcijama pratktički nisu ni spuštali pločice, nego su kupovali poduzeća ne pitajući za cijenu, i pokraj njih nitko nije mogao niti kupiti ništa. Sada je pitanje jesu li oni uplaćivali rate. S državom su potpisali ugovor o kupnji i počeli vladati poduzećem kao da su isplatili svih šest rata. Primjerice, Višnja Jerković je imala obvezu poduzeće isplatiti za šest godina. Agencija za privatizaciju se prekasno uključila, kada je već došlo do propasti. Nisu reagirali odmah. Ugovor s kupcima je trebalo raskinuti već kada ni prvi uvjet nije bio poštovan.« 

Vujić podsjeća kako je »Mala Bosna« bilo jedno od vrlo uspješnih poduzeća koje je do 1995. godine poslovalo u sastavu Holdinga Peščare. Od 13 tadašnjih OUR-a (organizacija udruženog rada) uspješno su poslovali i »Medoprodukt«, »Ljutovo« i »Kelebija«, ali zbog velikih dugova ostalih, Holding Peščara je rasformiran, a svi OUR-i su postali samostalna poduzeća. Godinu za godinu zatim su zbog stalnih promjena zakona slijedile razne transformacije, ali unatoč tomu »Mala Bosna« je uspjevala uspješno poslovati.

»Mi smo 1996. godine raspolagali s negdje oko 1100 hektara zemlje, radili smo kooperaciju i otkup. Oko 450 hektara je bila društvena zemlja koju je poduzeće kupilo tijekom svog poslovanja, i to je kasnije bilo predmet privatizacije. Preostalih oko 700 hektara je bila državna zemlja, imali smo podna skladišta, pet kombajna i potrebnu mehanizaciju za obradu, a bilo je oko 45 do 55 zaposlenih radnika«, kaže Vujić.

On podsjeća kako je u nekom razdoblju postojao zakon po kojemu je društveno poduzeće moglo biti prestrukturirano u dioničko društvo, što bi značilo da 70 posto kapitala ostaje u rukama radnika, a 30 posto u državnim. Po tom modelu privatizirani su Vojput, Apatinska Pivara, itd, no, premda je u to vrijeme bio direktor »Male Bosne«, Vujić kaže da nije uspio uvjeriti skupštinu radnika da prihvati takav model.

 

Nismo ništa naučili iz privatizacije u drugim zemljama

 

»Dovodio sam profesore s fakulteta koji su pokušavali objasniti prednosti takvog modela, međutim, radnici su bili dosta neobaviješteni, a to je bila i namjera i takvo se ozračje stvaralo – da radnik bude što manje obaviješten. I sindikat je tada izgubio svoju ulogu, jer slika bi danas bila drugačija u cijeloj državi. Ne bismo došli do situacije da su nam sva poljoprivredna imanja propala, pa čak i prehrambena industrija. U ovom trenutku ja ne vidim gdje je tomu kraj. Novi vlasnici napravili su izuzetno velike dugove, sva ta imanja su prezadužena i veliko je pitanje tko će u takva poduzeća ući.«

Uslijedili su uskoro, kaže Vujić, zahtjevi tajkuna da se putem privatnog kapitala i zajedničke  proizvodnje poduzeće zadužuje, a nakon odbijanja takvih poslova pojačavao se pritisak na vodstvo kojemu su nerijetko stizale i prijetnje.

»U poduzeće je počeo ulaziti tko je htio i prijetio tko je htio, poslije nekoliko takvih teških razgovora odlučio sam 1999. napustiti ‘Malu Bosnu’ i osnovao sam svoje poljoprivredno poduzeće ‘HV partner’. Izuzetno sam razočaran načinom na koji je provedena privatizacija, jer smo iz iskustava okolnih zemlja mogli vidjeti i dobre i loše strane privatizacije. Kada je došla na red privatizacija ‘Male Bosne’ i nekoliko naših poljoprivrednih zadruga i poduzeća pokušavali smo naći način da sudjelujemo na aukciji. Obraćali smo se domaćim bankama, čak smo pokušali doći do kapitala iz Hrvatske, imali smo nekoliko sastanaka s hrvatskim poduzetnicima koje smo pokušali uvjeriti da ulože svoj kapital u Vojvodinu, međutim sve to nije uspijevalo. Ni dan-danas nismo od toga odstali, bar jedna grupa ljudi, jer moglo se očekivati da će kraj biti propast tih poduzeća. Pitanje je sada kolike su dubioze i hoće li biti razumijevanja od strane vladajućih struktura kako bismo došli u posjed nekog od tih poduzeća i za neko kraće vrijeme vratili ga na put prave proizvodnje«, kaže Vujić.

U Sindikatu kažu kako će pomoć u rješavanju situacije u »Maloj Bosni« tražiti i od grada. U svakom slučaju, sada slijedi da Agencija za privatizaciju imenuje privremenog zastupnika kapitala, čija je dužnost da poduzme sve radnje radi zaštite kapitala poduzeća.

S. Mamužić