Arhiv tekstova

Devetestih su godina prošloga stoljeća u hrvatski jezik vraćene mnoge riječi koje su iz njega potiskivane u razdoblju od 1918. do 1990., no u tom su htijenju mnogi pretjerivali pa su hrvatskim riječima proglašavane sve one riječi koje su zvučale drukčije od onih koje su se tada rabile. Jedna od tih izrazito pomodnih riječi svakako jest riječ djelatnik kojoj su nametnuta nova značenja kako bi se izbjegle sasvim dobre hrvatske riječi, kakve su, na primjer: radnik, službenik, namještenik i slične.

Pogledajmo imaju li riječ djelatnik naši rječnici, posebice oni stariji: Bogoslav Šulek u svojemu »Njemačko-hrvatskom rječniku« iz 1860. godine uz riječ Arbeiter ne navodi imenicu djelatnik, nego ima: radnik, poslenik, poslovaš. Isto je i s izvedenicama, na primjer prema njemačkom Areitsfamilie i sl., samo radnička obitelj, radnička struka, radništvo. Autori Broz i Iveković (1901.) djelatnika uopće nemaju. Pogledamo li još neke starije rječnike, kao što su na primjer: Akademijin, Benešićev, Skokov, pronaći ćemo imenicu djelatnik, ali je njezino značenje posve različito od današnjega, a znači – radni dan. Potvrdu ovoga značenja možemo pronaći u ulomku iz Kovačićeva romana »U registraturi«: 

»Otac, mati i ja otpustismo se u svečanom ruhu u župnički dvorac. Bijaše djelatnik, pa susjedi radeći u polju, postojahu i gledaju izvjedljivo za nama.«

U ulomku smo pročitali da su susjedi radili jer je bio djelatnik (radni dan). U »Jezičnom savjetniku s gramatikom« Slavka Pavešića (1971.) nema imenice djelatnik, nego samo pridjev djelatan (aktivan). Dalje navodi kako je pridjev načinjen nastavkom –atan, kojega nema u hrvatskim narodnim govorima, krajem 19. stoljeća.

U svojemu »Rječniku hrvatskoga jezika« iz 1991. godine Vladimi Anić bilježi riječ djelatnik, ali uz nju navodi kako je ekspresivno retorička što znači da je stilski obilježene i ne preporuča se za neutralne tekstove ni za sve književne stilove. U proširenome izdanju istoga rječnika iz 1994. godine značenje riječi se protegnulo na sve zaposlene, umjesto dotadašnjih prosvjetnih ili zdravstvenih radnika, sada imamo te iste djelatnike.

S pravom se možemo zapitati zašto je riječ djelatnik, koju ne možemo pronaći u djelima hrvatskih književnika niti u starijim rječnicima, odjednom dobila toliko prostora. Možemo se vratiti na početak teksta i nastojanje Hrvata da u svoj jezik vrate sve »hrvatske riječi« i prikloniti se tvrdnji da su u tome često pretjerivali. U prilog tomu svakako idu djela hrvatskih književnika koji se nisu stidjeli riječi radnik. Tako Antun Gustav Matoš kaže: »I došao je kobni čas, da hrvatski radnik u Hrvatskoj ne nalazi rada.« Silvije Strahimir Kranjčević napisao je poznatu socijalnu pjesmu znakovita naslova »Radniku«, a August Harambašić govori kakvi smo mi to radnici: »I svijet će znati da smo mi Hrvati ponosni što smo radnici svi...« Razni su jezikoslovci i književnici prevodili Bibliju u kojoj se 29 puta spominje riječ radnik, no niti jednom nije zamijenjena riječju djelatnik. Mogli bismo, dakako, još nabrajati, no mislim da je ovo sasvim dovoljno kako bismo shvatili da je riječ radnik tvorbeno sasvim dobra i funkcionalna i, čini mi se, dovoljno hrvatska te da nam ne treba neka druga, »hrvatskija«, riječ.