Arhiv tekstova

Treći internacionalni festival filma i medija, Cinema City, otvoren je u Novom Sadu i od 5. do 12. lipnja pretvorio je ovaj grad u filmski. Na različitim lokacijama ljubitelji filma ovih dana uživaju u više od 100 filmova koji se prikazuju po programskim selekcijama. »Tribute: New Croatian Cinema« ili »Počast: Novi hrvatski film« jedna je od programskih selekcija koja je na ovaj festival dovela sedam kinematografskih ostvarenja iz Republike Hrvatske.

Izbornica internacionalnog programa Cinema City  festivala i filmska kritičarka lista Politika Dubravka Lakić izborom ovih filmova, a uz potporu Hrvatskog audiovizualnog centra (HAVC), željela je skrenuti pozornost na kvalitete koje nosi hrvatska kinematografija.

 

Razmjena iskustava

 

»Jedan od programa koji sam napravila na ovom festivalu jest ‘Počast: Novi hrvatski film’«, kaže Dubravka Lakić. »Prošle sam godine bila gošća na Pulskom filmskom festivalu, kao strana kritičarka, skupa s kolegama iz Njemačke, SAD i Rusije. Svi smo bili pozvani kao gosti ocijeniti i otvoreno govoriti pred filmskim autorima, novinarima, pred javnošću, o onome što smo vidjeli, a vidjeli smo doslovno sve. Priredili su nam izbor kratkih igranih filmova, dokumentarnih, animiranih, dugometražnih igranih filmova… Stekla veoma dobar uvid i ugodno se iznenadila kvalitetom prošlogodišnje produkcije u hrvatskom filmu, jer znam kako i oni dijele sudbinu srpske kinematografije zato što novca nema. Međutim, Hrvati su mnogo bolje zakonski regulirali stvari, mi tek sada trebamo donijeti zakon koji bi regulirao tu materiju. U Hrvatskoj postoji neka vrsta infrastrukture koja je već uobličena, nije savršena, i oni se jako žale, ali ipak sustav počinje funkcionirati i rezultati se vide. Zaista sam bila prezadovoljna filmovima. Kada gledate, recimo, u konkurenciji glavnih natjecateljskih dugometražnih filmova deset filmova i od toga su sedam dobri, pa ne znam ima li Francuska takve rezultate. Obradovala sam se, jer je to negdje najlogičnija usporedba s nama, i shvatila sam kojim pravcem u Hrvatskoj idu. Mi ih trebamo samo slijediti, ništa ne moramo izmišljati.«

Dubravka Lakić dodaje kako je sudjelujući u toj raspravi naglasila da je obradovana kvalitetom scenarističke baze koja je vrlo dobra, znači hrvatski su se scenaristi pokazali kao vrlo plodotvorni. 

»Oni imaju vještinu ‘pričanja priče’, što scenaristima iz Srbije počinje nedostajati, a oni mlađi se možda još nisu tome naučili«, kaže Dubravka Lakić. »Hrvati imaju briljantno glumište, mada to ni nama ne nedostaje, ali ono što je dobro jest da imaju neku vrstu autorstva kod direktora fotografije. Imamo i mi sjajne snimatelje, direktore fotografije, ali kod hrvatskih autora sam primijetila i neku dodatnu vrstu energije i možda umjetničke slobode. Tako da hrvatski redatelji doista imaju na koga se osloniti, što je se vidi i u filmovima koji se na ovom festivalu prikazuju. Upravo sam izabrala tih sedam filmova. Pet su konkretno s prošlog Pulskog filmskog festivala i dva su djela Dejana Aćimovića, vrlo svjesno, ne samo zato što je Dejan član našeg žirija, već zato što je on učinio nešto što je inače blisko i našim glumcima, a to je da počnu režirati i producirati filmove. Omogućila sam i našim autorima i glumcima da se sretnu s Dejanom Aćimovićem, da možda razmijene iskustva, jer je i on prošao kroz ono što je gluma, pa je tek onda ušao u režiju pa i produkciju. On ima dva sjajna filma, jedan je divan dokumentarac koji govori o paraolimpijskom pobjedniku, mladiću koji je slijep, što je fantastično i on je to jako lijepo uradio. Drugi film je jedan od najsenzibilnijih filmova od onih koje sam u posljednje vrijeme vidjela na EX JU festivalima. To je film ‘Moram spavat anđele’. Prosto neočekivano od Dejana koji je mačo tip, da pokaže kako ima izuzetan senzibilitet, da može osjetiti finese u nekoj, takoreći unutarnjoj drami što se vidi i na filmskom platnu. Zadovoljna sam što to možemo publici pokazati, i ta dva filma, a i njega kao specifičnu ličnost, a opet sličnu nekim našim glumcima kao što su Laza Ristovski koji i glumi i režira i producira, ili Dragan Bjelogrlić, ili Svetozar Cvetković i drugi. To je bila ideja. Doista su sjajni filmovi ove godine, među njima možda je negdje u samom vrhu film ‘Metastaze’ Branka Schmidta, iskusnog redatelja koji se sad s ovim filmom zapravo pomladio i napravio neku vrstu zagrebačkog trainspottinga, fenomenalnog, brutalnog filma, ali s izuzetnom moralnom težinom, s osudom društva koje se oslonilo na ‘sponzore’ i ‘sponzoruše’. Tu je i sjajna drama ‘Crnci’ koja je minimalistička priča s tako maksimalnim efektom da je to jako dobro. Imamo i predivnu poetsku priču kao što je ‘Kenjac’ Antona Nuića, u kome fenomenalno igra Nebojša Glogovac, zatim ‘Zagrebačke priče’, omnibus, jer sam imala u vidu da će sigurno na festivalu u nacionalnoj selekciji biti domaći omnibus iza koga stoji naš producent Nenad Đukić i tako i jest. Htjela sam pokazati, primjerice, na osnovi ‘Zagrebačkih priča’, kako to Hrvati rade kada rade omnibus, a kako to radimo mi. Tako da ta paralela negdje na festivalu postoji.«

 

Hrvatsko-srpske koprodukcije

 

Dubravka Lakić posebice naglašava odlučnu suradnju s Hrvatskim audiovizualnim centrom koji je njezin partner u cijeloj ovoj priči. »Oni su«, kaže Dubravka Lakić, »doista sve organizirali na visokoj razini s velikom profesionalnošću. Sve češće na planu koprodukcija postoji suradnja koja je jaka i daje rezultate. Najsvežiji primjeri su, recimo, u filmovima ‘Kenjac’, ‘Metastaze’ i ‘Zagrebačke priče’, gdje sudjeluju srpski koproducenti, kao i u nekim srpskim filmovima poput ‘Žene sa slomljenim nosem’, gdje je HAVC odobrio sredstva i to ne u malom iznosu za svaki projekt, kao hrvatsko sudjelovanje u srpskom filmu. Činjenica je da smo sve češće oslonjeni jedni na druge, jer film ne može nastati ukoliko se ne udružimo što, to vidimo, daje rezultate na koje smo svi ponosni«, kaže Dubravka Lakić

Ovogodišnji festival privukao je veliki broj posjetitelja o čemu svjedoče podaci da su već treći dan nakon početka festivala za veliki broj filmova karte bile rasprodane.

 

Ankica Jukić-Mandić