Arhiv tekstova

Danas je blagdan Srca Isusova. Kršćani znaju da se ovim blagdanom ne slavi dio tijela nego Otajstvo. Biblijski poimani čovjek je duhovan, a duša njegove duše je srce. Stoga danas štujemo bit Isusove osobe i njegov pristup čovjeku čiji je postao Spasitelj. 

No, to Otajstvo je danas osobito značajno za nas svećenike. Naime, danas Benedikt XVI. velikim hodočašćem svećenika svečano završava takozvanu godinu svećenika.

 

Svećeništvo rođeno u isusovom srcu

 

Podsjetimo se na svetkovinu Srca Isusova – prije godinu dana Benedikt XVI. je otvorio godinu svećenika za Katoličku crkvu, a povodom sto pedesete obljetnice smrti jednostavnog i svetog župnika u Arsu – svetog Ivana Marije Vianneya. Teolog kao što je Benedikt XVI. i skromni župnik Arški imaju jednu dodirnu točku, izvanredno važnu za život Crkve, a to je svećeničko srce. Sjetimo se činjenice da je svećeništvo koje je Isus ustanovio rođeno u njegovu srcu. Kod svojih svećenika pojmove učenika je zamijenio pojmom prijatelj. Nazvao ih je prijateljima, a priznat ćete da je prijateljstvo više predmet srca nego uma. Jasno da u Isusovoj osobi ne postoji raskorak sklada uma i srca, ali je bitno zapaziti da je kod svećeništva učinio srce u prednosti. Svećenici su njegovi prijatelji. Da ne bi pomislili krivo, to mi nismo svojom zaslugom, nego njegovim odabirom. Jasno je rekao, niste vi mene izabrali, nego ja izabrah vas. Tako se nitko od nas svećenika ne zavarava u svoju »vlastitu veličinu«, nego drhti pred odgovornošću vlastite nedostojnosti, ali svjestan da mu  je identitet svećeništva više u Isusu Kristu i u njegovoj osobi i njegovoj svećeničkoj službi, negoli što je to u svakom od nas ponaosob. O otajstvu Isusova srca dalo bi se pisati. Samo Otajstvo je neiscrpno za razmišljanje i premišljanje. Ono je dapače izazov za kontemplaciju. Danas će, dakle, u Rimu biti sumirana godina i unatoč svim »tehnikama« našega vremena, najvećim dijelom ostat će velika tajna da ne kažem otajstvo, koliko je ove godine svećenika promijenilo svoje srce prema Srcu Isusovu, koliko je milijunsko mnoštvo vjernika vjerno molilo za svoje svećenike i koliko se novih duhovnih zvanja rodilo iz Isusova Srca baš u ovoj godini. Jedno je sigurno – da su vanjske manifestacije, koje smo sami doživljavali, tek blijeda slika i manji postotak onoga što se dogodilo u tolikim dušama, tihim molitvama, žrtvama i službama. 

 

Raspni ga, raspni

 

Dobro bi bilo u tom svjetlu razmišljati i o našoj mjesnoj Crkvi i o svemu što se u njoj učinilo i dogodilo u godini svećeništva. Neka mi se ne zamjeri što ću poruku ostaviti za kraj, a iskoristiti ovaj prostor za jednu spoznaju koja mi je jako svježa. Znao sam da je mentalitet našega naroda u mnogočemu vrlo kvalitetan, a u mnogočemu u krizi. Ovih dana sam doživio ovaj drugi dio: krizu. Za naš mentalitet je bila najveća svetinja poštovanja: poštovanje roditelja i poštovanje svećenika. Nije tema ovoga razmišljanja poštovanje roditelja, ali kao svećenik mogao bih ustvrditi da je ta dimenzija sve slabija i stoga se iskustveno da potvrditi da Božja zapovijed: poštuj oca i majku da dugo živiš i dobro ti bude na zemlji, svjedoči o nepoštovanju roditelja te se niti dugo živi a niti nam je dobro na ovoj zemlji. Tužno je da je sve manje roditelja koji u starosti uživaju radost poštovanja svojih potomaka. Tu istu konstataciju sam doživio ovih dana i s odnosom prema svećenicima. Bio sam na jednom susretu. Nisu krivi sudionici, nego je kriva moja procjena što sam se »našao« na tom susretu. Bilo je oko sto pedeset ljudi. Toga dana je većina bila u crkvi i jedan lijepi broj su i župljani moje župe. Međutim, na susretu ni jedna jedina osoba niti pogledom, a kamoli pozdravom da primijeti svoga svećenika. Pomislio sam: tako mi i treba jer mi ovdje nije mjesto. Međutim, nije čak bitan ni pozdrav koliko je bitan onaj prezir kojim su promatrali svećenika kao jedno strano, pa i neprijateljsko biće na tom skupu. Među njima je malo onih kojima nisam krstio, poučavao, katehizirao, vjenčavao, sahranjivao. Na tom sam skupu, međutim, doživio isto ono što i Isus pred Pilatom: raspni ga, raspni. Izgleda da ću se polako morati opraštati i od vas, poštovani čitatelji, jer mi je sugerirano da je ova rubrika pomalo dosadna i nečitana. Ako je to tako, što mi je više potrebno i dalje biti prisutan u meni vrlo dragom listu? Svejedno kako je ili kako će biti, jedno je sigurno – kada smo pred Pilatom, mi se odričemo i svojih roditelja i svojih svećenika. Zahvaljujem Isusu što mi je dao doživjeti kako je to nutarnje iskustvo biti prezren od svoga naroda. Vrlo smo svjesni mi svećenici svoje nedostojnosti, slabosti, pa i grešnosti, a ovaj puta moramo biti svjesni i svoje odbačenosti. Više puta sam se pitao gdje će završiti društvo bez duha i duhovnosti. Stalno mi se nameće odgovor: onim bogovima kojima služite, oni će vas i suditi. Molim Boga da nas ne osudi »jer ne imaj drugih bogova uz mene«, kaže Gospodin. 

Tako se eto završava godina svećenika i u našoj biskupiji. Ostat ćemo vjerni svom svećeničkom identitetu, ako to Bog hoće. Služit ćemo svom narodu unatoč preziru i omalovažavanju. I učit ćemo tko zna po koji puta da je Isusova rečenica istinita: »nema proroka u svom zavičaju«. Za nas je važno ostati vjeran jedinom Prijatelju koji nas je izabrao i postavio.