Arhiv tekstova

U Pečuhu je 28. i 29. svibnja održan Festival ogranaka Matice hrvatske, uz sudjelovanje i ogranaka iz Osijeka, Tuzle i Subotice. Festival, čiji je organizator bio pečuški ogranak Matice hrvatske, održan je na više mjesta: u Hrvatskome klubu Augusta Šenoe i Hrvatskom kazalištu u Pečuhu te u Mohaču. 

Festival je otvoren u Hrvatskom klubu pozdravnim riječima domaćina, predsjednika Matice hrvatske Ogranak Pečuh Stjepana Blažetina, potom dopredsjednika Matice hrvatske akademika Stjepana Damjanovića, predsjednika Matice hrvatske Ogranak Osijek Ivice Vuletića, predsjednice Matice hrvatske Ogranak Tuzla Marice Petrović, predsjednika Matice hrvatske Ogranak Subotica Stipana Stantića, predsjednika HDS-a Miše Heppa, te generalne konzulice Republike Hrvatske u Pečuhu Ljiljane Pancirov, a potom nastavljen radno, okruglim stolom »Prevođenje – put prema upoznavanju drugoga«, koji je za temu imao umjetničko prevođenje s hrvatskoga na mađarski i mađarskog na hrvatski jezik u razdoblju od 1990. do 2010., s posebnim osvrtom na ulogu Osijeka, Pečuha, Subotice i Tuzle. Izlagači su bili prevoditelji Matija Molcer i Zoltan Gatai, povjesničarka književnosti i prevoditeljica Janja Prodan, književna teoretičarka i prevoditeljica Kristina Peternai, književnik i urednik subotičkog časopisa Matice hrvatske Ogranak Subotica »Klasje naših ravni« Milovan Miković, književnik Josip Cvenić i književni povjesničar i prevoditelj Stjepan Blažetin. 

 

Subotička prevoditeljska škola

 

Govoreći o Matiji Molceru (1935.), pijanistu, skladatelju, pjesniku, slikaru, kritičaru i publicistu, napose prevoditelju – višestruko darovitu protagonistu suvremene književne scene, koji je preveo na desetine knjiga poezije hrvatskih pjesnika ovoga podneblja, Milovan Miković je među ostalim istaknuo: »Premda su o prevođenju, ili o poetici prevodilaštva napisane cijele već knjižnice pozvanijih, usuđujem se i sam ponešto nadometnuti, prije svega kao posljedicu promatranja prevodilačkih rezultata Matije Molcera. Najprije moram istaknuti kako Molcer spada u red vrsnih  poznavatelja mađarske i hrvatske kulture, a također hrvatskog i mađarskog jezika. Kao malo tko ima uvida u kojoj mjeri su govornici ovog jezičnog para uopće u stanju dijeliti predodžbe o svijetu. ‘Ne želim od hrvatske pjesme načiniti mađarsku’ – ističe Molcer – ‘jer bih tada iznevjerio i autora i mađarskog čitatelja, koji bi bio doveden u zabludu.’ Molcer je i vrstan poznavatelj mađarskog i hrvatskog pjesništva, i starijeg i suvremenog. Ono što je možda ipak presudno, on ima pregled nad poljem (ne)prevodilaštva, što podrazumijeva uvid, doslovce, u bezbroj suptilnih pojedinosti iz mađarske i hrvatske kulture, u veliki broj ranije prevedenih sličnih i različitih tekstova, uz, razumije se, poznavanje nezaobilaznih konvencija i primateljevih očekivanja. Molcer, radi svega rečenog, također ima izgrađen odnos prema slobodi odstupanja, budući da ima iskustvo i znanje o svijetu prevoditelja i primaoca u procesu posredovanja kultura. Drukčije rečeno, u njemu je sretno spojen potreban i mađarski i hrvatski interkulturalni senzibilitet. Od kolike mu pomoći može biti iskustvo glazbenika, kada u pokušaju prevođenja značenjsko, ritmičko i zvukovno jedinstvo otkriva u zvučnosti mađarskih, odnosno hrvatskih riječi, iz jezika uistinu udaljenih, dok traži zadovoljavajuće, optimalno, umjetničko rješenje?«

Miković je skrenuo pozornost i na postojanje Subotičke prevoditeljske škole, koja se rađa nakon pokretanja časopisa za književnost, umjetnost i društvena pitanja Rukovet (1955.), kada započinje i sustavna skrb za prevođenje književnih i drugih uradaka s mađarskog na hrvatski i srpski jezik. Poticatelj ovoga pothvata bio je hrvatski književnik Lazar Merković (1926.), glavni i odgovorni urednik časopisa, koji je u ovome imao punu podršku i pomoć uredništva, ali i šireg kruga suradnika časopisa. Od osnutka časopisa Rukovet prijevodi dobivaju stalno mjesto na njegovim stranicama, a uz Merkovića, svoje prijevode s mađarskog (i drugih jezika) objavljuju: Sava Babić, Ivan Pančić, Gašpar Ulmer, Petar Vukov, Marija Šimoković, Mirko Gotesman i drugi. 

 

Nastup zbora 

Collegium Musicum Catholicum

 

Nakon okruglog stola u Hrvatskome klubu slijedilo je otvaranje dviju izložaba: »Narodna nošnja i gastronomija Hrvata Bosne i Hercegovine« te »Prozori i lica«, izložba grafičara Lászla Istvána koji je osmislio niz naslovnica hrvatskih knjiga objavljenih u posljednjem desetljeću u Pečuhu. Istoga dana program festivala nastavljen je u pečuškome Hrvatskom kazalištu s programom naslova »...irena vrkljan... samo knjige, albumi i plehnata kutija«. Riječ je o projekciji dokumentarnog filma čiji su autori Helena Sablić-Tomić i Davor Šarić (produkcija: Oksimoron iz Osijeka i Digital film iz Šibenika). Slijedio je koncert komornog ansambla iz Subotice. Nastupio je Collegium Musicum Catholicum, za kojim je slijedila kazališna predstava, produkcija Hrvatskog kazališta »Raskošno cvjetaju moje ruže«, priča o ljubavi A. P. Čehova i Olge Knipper, u režiji Józsefa Bodonyia. Za sudionike festivala 29. svibnja organiziran je cjelodnevni izlet u Mohač, posjet Šatorišću (Sátorhely) i razgledavanje spomen-parka posvećenog Mohačkoj bici, a potom uz stručnu pomoć ravnatelja mohačkog muzeja Jakše Ferkova razgledavanje etnografske zbirke Muzeja »Dorottya Kanizsai«. 

Branka Pavić-Blažetin