Arhiv tekstova

U nakladi NIU »Hrvatska riječ« tiska se kapitalno djelo povjesničara književnosti i pjesnika Matije Evetovića, znanstvena monografija »Kulturna povijest bunjevačkih i šokačkih Hrvata«. Vijest o tiskanju ovog djela izazvala je veliku pozornost kod ovdašnjih Hrvata, jer je najvažnije djelo Matije Evetovića riznica dragocjenih spoznaja bitnih za razumijevanje prošlosti Hrvata u Bačkoj, a knjiga je dugi niz godina ostala u rukopisu, nakon što je dovršena 1941. godine.

Čitatelji će moći upoznati podatke koji su bitni za razumijevanje određenih društvenih konteksta u kojima su živjeli Hrvati u Podunavlju u doseobama koje počinju od 13. stoljeća pa nadalje, a među ostalim upoznat će i djelovanje pojedinaca koji su utjecali na očuvanje nacionalne svijesti Hrvata u Bačkoj. O djelu, koje po svom obujmu i obuhvatu spada među najznačajnije radove o Hrvatima u Podunavlju, razgovaramo s profesorom povijesti i ravnateljem subotičkog Historijskog arhiva Stevanom Mačkovićem.

 

Povjesničar, svjedok i sudionik

 

»Moje istraživačko bavljenje djelom Matije Evetovića nije počelo jučer. On je jedna od markantnih i značajnih osoba u povijesti djelovanja subotičkih intelektualaca Hrvata. U početku sam raspologao vrlo malim brojem podataka o njegovoj raznovrsnoj javnoj djelatnosti – nastavničkoj, književnoj, istraživačkoj i političkoj, no što se kaže – kako se dublje uranja u rad, tako se bogatio fond tih podataka. U početku nisam imao namjeru jednoga dana objaviti te podatke u obliku knjige. Jednostavno, po prirodi mog posla sakupljao sam podatke i čuvao ih, a ti se podaci onda u određenom razdoblju mogu koristiti za razne svrhe«, kaže Stevan Mačković. »Do tih podataka dolazio sam putem raznih dokumenata, još od 1992. godine, od kada radim u Historijskom arhivu. Imao sam namjeru prikupiti podatke o istaknutim intelektualcima Hrvatima s ovoga područja, pa je Matija Evetović bio nezaobilazan, a o njemu je ostalo puno podataka iz vremena prije Drugog svjetskog rata, kao i podataka nakon 1945. godine. Podatke prikupljam i čuvam ih i uvijek je lako, kada ima obrađenih podataka, složiti ih i publicirati ili ih koristiti na razne načine. Podaci su neka vrsta ‘ciglica’ i onda ih treba samo povezati da bi se izgradila cjelina. Dakle, sakupio sam toliko materijala da bi se sada mogla objaviti zbirka tih dokumenta koja bi svjedočila o Matiji Evetoviću.«

Govoreći o djelu Matije Evetovića »Kulturna povijest bunjevačkih i šokačkih Hrvata«, Mačković ističe kako prije svega treba imati u vidu vremensko razdoblje kada je rukopis nastajao.

»Rukopis je završen prilično davno, 1941. godine, nakon dva desetljeća rada. Od tada je prošlo puno vremena, a danas možemo ustvrditi kako je u pitanju sveobuhvatno i temeljito djelo. Sadržaj je informativan i dan-danas i nema manjkavosti u faktografiji. Zahvaljući dokumentima kojima je imao pristup, arhivskim spisima, kao i na osnovi literature koju je prikupljao, te na osnovi raznih izvora s kojima se upoznavao, Evetović je zanatski dio posla obavljao kao povjesničar koji koristi određene alate da bi prodro u prošla vremena. Ovo djelo ima i dimenziju svjedočanstva o uvjetima društvenih konteksta u vremenima kako je djelo pisano. Evetović je bio svjedok i sudionik u burnim vremenima kada se 1918. godine prelazilo iz jednog carstva u novu južnoslavensku državu, pa onda u ratnom, okupacijskom razdoblju i na kraju u vremenu uspostavljanja nove socijalističke države. Kroz njegovu sudbinu zrcali se i cjelokupan položaj bunjevačkih Hrvata u tom periodu.«

 

Evetović kao paradigma položaja Hrvata u Subotici

 

Objašnjavajući ono što čini sudbinu Matije Evetovića paradigmatičnom za bunjevačke Hrvate tog perioda, Stevan Mačković kaže kako je među ovdašnjim Hrvatima, zbog niza faktora, vladala velika nepismenost na početku 20. stoljeća, dakle u vrijeme kada se Matija Evetović počeo školovati.

»Takvo je stanje bilo odraz zatečenih političko-povijesnih i socijalnih okolnosti. Bunjevački su Hrvati izbjegavali pohađanje mađarskih škola koje su bile najjače oruđe u procesu mađarizacije. To se najviše očitovalo kod staleža zemljoradnika. Očuvali su svoj identitet na salašima, ali je cijena bila ogroman broj tek djelomice obrazovanih ljudi. Ipak, za činovnički i srednji stalež, kome su pripadali i Matijini roditelji, slanje djece u školu je bilo neupitno, no u to vrijeme kod Bunjevaca sloj građanstva u Subotici nije bio brojan. Pojedinac drugog etniciteta u vrijeme monarhije, kao i u vrijeme nove državne tvorevine pod žezlom Karađorđevića, nije se mogao uspinjati na društvenoj ljestvici bez prihvaćanja vladajućih političkih opcija. Isključivo kao rezultat takvog oblika djelovanja bunjevačkih Hrvata, imali smo ličnosti na najvišim pozicijama. Matija Evetović je upravo radio na prevladavanju takvog stanja kada je aktivno djelovao između dvaju svjetskih ratova i koliko-toliko nakon okončanja rata. Na profesionalnoj razini Evetović je ostvario značajne doprinose na poslovima koje je obavljao, kao javni i kulturni djelatnik i to nitko ne može osporiti«, kaže Stevan Mačković i zaključuje kako je raznovrsna djelatnost Matije Evetovića primjer koji svjedoči o dometima, ali i o problemima s kojima su se susretali bunjevački Hrvati koji su se uspjeli obrazovati, te nakon toga djelovati i ostaviti bogate prinose u svojim područjima. 

Zvonko Sarić