Arhiv tekstova

Rektor nacionalnog svetišta u Mariji Bistrici, preč. Zlatko Koren, prvi je put Bačku pohodio na poziv župnika župe Marije Majke Crkve u Subotici mons. dr. Andrije Kopilovića, u povodu proštenja tzv. šandorske crkve 24. svibnja. Tu smo prigodu iskoristili za intervju s preč. Korenom.

 

HR: Biti rektorom nacionalnog svetišta velika je odgovornost, čast, a ujedno i izazov. Što biste istaknuli iz života rektora nacionalnog svetišta?

Istaknuo bih kako, što sam dulje u Mariji Bistrici to više primjećujem da je to izazov i da je to odgovornost. Naime, u Hrvatskoj na nekih 10 župa jedna je posvećena Blaženoj Djevici Mariji. Marija Bistrica je od 1971. posvećena hrvatskim nacionalnim svetištem, znači mjestom koje je središte naše povezanosti s Isusovom i našom majkom Marijom. Nije jednostavno, nije ni preteško, potrebno je puno planiranja, puno strpljivosti, puno organizacijske dovitljivosti, puno povezivanja, puno kontakata kako bi se mogao ostvariti život jednoga svetišta. Činim li to u ovome trenutku dobro? Osobno nisam nikad zadovoljan u potpunosti onim što je učinjeno, no uvijek postoji mogućnost da neke stvari korigiramo u nekim drugim planovima i aktivnostima, a s treće strane na neki način Marijin dom i Marijina toplina nikada u Mariji Bistrici ne smiju izostati. Proštenište ili hodočasničko mjesto ima prvenstveno izazov u zdravom navještaju vjere, zatim u slavlju sakramenta, osobito pomirenja, zatim u euharistijskom slavlju, a prije toga u brojnim pučkim pobožnostima, a na Mariji Bistrici je u tom smislu osobito dragocjena Bistrička kalvarija i pobožnost križnoga puta. Na neki način susretljivost prema onima koji su dobronamjernici a pohađaju Mariju Bistricu i nisu vjernici, i organiziranje snažnih duhovnih sadržaja za one koji su tamo došli kao hodočasnici, kao vjernici. To su dva područja u kojima je potrebno pronaći na neki način uporište za svoje djelovanje. 

HR: Tu dolazi jako puno ljudi iz Hrvatske i inozemstva, i naši bački i srijemski Hrvati hodočaste redovito svake godine. Imate li priliku susresti se sa svim  tim hodočasnicima?

Nažalost, prilike za susret s hodočasnicima nisu baš toliko česte zato što najviše hodočasnika dolazi nedjeljom, a najveći broj od tih što dolaze u Mariju Bistricu, od tih nekih 600, 700, možda i 900 tisuća hodočasnika godišnje, dolaze u kolovozu, tako da se ne mogu osobno susresti sa svim hodočasnicima. Mogu se s njima susresti kroz svećenike koji su moji suradnici, a najdragocjeniji susreti u Mariji Bistrici su upravo oni koji su kroz sakrament ispovijedi, pokore ili pomirenja. To su osobni susreti koji, nažalost, nisu ostvareni samo sa mnom, ali su ostvareni s brojnim svećenicima koji tamo ispovijedaju, jer svaki dan u Mariji Bistrici ispovijedaju dvojica svećenika, a u ljetnim mjesecima je i do 40 svećenika prisutno tijekom jutarnjih sati i tamo su na raspolaganju za taj sakrament.

HR: Volite li što ste župnik bistrički?

Nikad kao svećenik nisam razmišljao o tome gdje bih to bio župnik, niti sam se vodio načelom hoću li nešto voljeti ili neću voljeti, nego jednostavno – ja sam sada tu, drago mi je da sam u tom svetištu jer sam spoznao mnoge nove spoznaje koje na nekom drugom mjestu ne bih znao. Naime, Zagrebačka nabiskupija na primjer ima 300 župa, a dok nisam postao župnik na Mariji Bistrici ne znam jesam li znao nabrojiti 40 župa. Sada ih znadem gotovo svih 300 nabrojiti, evo, recimo, to mi je jedno bogatstvo. Drugo mi je bogatstvo što sam po toj službi rektora svetišta često pozvan i negdje drugdje predsjedati misnim slavljem, kao danas ovdje u Subotici, uz dan župne adoracije, uz proštenje u župi, uz god župe, uz naslovnika župe i to mi stvara jednu potpuno drugačiju sliku o mojoj svećeničkoj službi i otvara mi prostore za susrete s mnogim ljudima. 

HR: Kakvo je vaše iskustvo sa susreta u Subotici i jeste li ranije dolazili u ovaj grad? 

Ja sam evo prvi put u Subotici. Suboticu sam vidio kroz neke monografije koje su mi darovali vaši svećenici, nešto sam malo gledao preko interneta, nešto malo proučavao kada sam imao u planu da ću s vjernicima doći na jedno hodočašće ili studijsko putovanje. Impresivna mi je ljepota zemlje, onda ono što mi je impresivno je koliko je veliki postotak poljoprivredne zemlje ovdje obrađen za razliku od Hrvatske gdje je, što se god ide bliže Zagrebu, taj postotak daleko manji. I ono što je na mene ostavilo snažan dojam bilo je razgledanje Sombora, gdje sam bio oko sat vremena, i u središtu Subotice nešto manje od sat vremena i sve to što čovjek može vidjeti na slikama, fotografijama i internetu nije ni djelić one impresije koju stvarnost ostavi na čovjeka kada se susretne sa svim tim građevinama. Nisam očekivao da će Subotica u sebi imati utisnut toliki trag kršćanskih vrijednosti u crkvama, kapelama, u prekrasnim križevima krajputašima, u ljepoti subotičkih zvonika, to, moram priznati, stvarno nisam očekivao. I ne znam koji bi hrvatski grad, osim Raba, imao tako blizu tolike zvonike. Ne znam točno. Moglo bi se možda reći Dubrovnik, koji u svom srcu ima četri zvonika, pa grad Rab ima tri-četiri ovako vrlo blizu i ne znam gdje bi to bilo tako zgusnuto kao što je ovdje u Subotici. Iz toga što čovjek vidi rađa se silan ponos na tu baštinu koja je iznikla iz evanđelja. Svega toga ne bi bilo da naši stari, naši pretci nisu povjerovali Isusu Kristu, da nisu primili kršćanstvo i da u tom kršćanstvu nisu rasli. I to je baština koja ne samo da budi ponos, nego i obvezuje. Ako su naši pretci znali stvoriti ovo što mi danas imamo i čemu se divimo, onda smo mi to dužni sačuvati za buduće generacije. 

HR: Imate li u Mariji Bistrici iskustvo s Radio Marijom ili ste, možda, dok ste dolazili ovamo slušali ovaj program?

Mi u Mariji Bistrici imamo radijsku postaju koja pokriva cijelo Hrvatsko zagorje, to je Radio Marija Bistrica. Ta je radijska postaja u vlasništvu svetišta Majke Božje Bistričke 75 posto i 25 posto u vlasti lokalne samouprave. Nisam znao da se na prostorima Bačke čuje Radio Marija. Kada sam se vozio autom ovdje od granice, onda sam tražio radijske postaje i to je u biti činio kompjutor ugrađen u radio u autu i onda se na onom vidljivom dijelu ispisalo Radio Marija. Prvo sam mislio kako se čuje Radio Marija iz Hrvatske, a onda sam, kad sam slušao, shvatio da je to Radio Marija s ovih vaših prostora. Imam vrlo lijepo iskustvo s Radio Marijom u Hrvatskoj zato što oni gotovo dva puta mjesečno prenose misu iz svetišta Majke Božje Bistričke i k tome se svaki četvrtak javljam izravno u eter i iznosim što će se to u Mariji Bistrici dogoditi i osvrćem se na ono što se dogodilo. I mnogo puta mi znaju vjernici reći kako su došli na Mariju Bistricu zato što su čuli poziv ili zato što su preko Radio Marije čuli što će tamo biti. Radio Marija je snažan glas koji nas povezuje, koji nas već sada čini Europom jer mnoge zemlje imaju Radio Mariju. Radio Marija je na simpatičan način ustrojena, ima brojne suradnike diljem svijeta a i ovdje kod nas.

HR: I naša Radio Marija je u sastavu svjetske obitelji. Možete li uputiti poruku i slušateljima ovdašnje Radio Marije? 

Ono što me se dojmilo dok sam slušao Radio Mariju vozeći se kroz Bačku, jest da je Radio Marija ekumenski radio, da ima program za vjernike katolike i vjernike pravoslavne. I ta podjela satnice programa je nešto za što treba čestitati i što može biti jedna škola ekumenizma ne samo za nas na ovim prostorima, nego i za neke u svijetu. Ja sam često, a i sam sam u povjerenstvu za ekumenizam i dijalog Zagrebačke nadbiskupije, slušao kako nam neki iz svijeta tumače kako smo premalo ekumenski otvoreni, pa sam uvijek onda iznosio  primjer svojih prvih svećeničkih dana kada su u Bjelovaru i u njegovoj okolici jedna uz drugu stajale katolička i pravoslavna crkva i na sprovodima svih župljana zvonila zvona s obiju crkava, i to automatizmom. Obitelj pokojnika je dogovorila to zvonjenje u katoličkoj crkvi, ako su bili katolici, i onda bi zvonar katoličke crkve obavijestio kolegu iz pravoslavne crkve. I obratno, obitelj bi za pravoslavnog vjernika dogovorila u pravoslavnoj crkvi i on bi obavijestio katoličkog. Jedna vrlo lijepa gesta zajedništva, a nije ta gesta jedina, tako da mi je ova ekumenska dimenzija ovoga radija posebno dragocjeno iskustvo i nisam znao da tako nešto postoji. 

Drugo, volio bih  kod svih stanovnika ove prelijepe zemlje probuditi ponos na ljepotu kršćanske baštine ali i obvezu da ta kršćanska baština bude i u ovome trenutku življena na jedan osobit način i da svatko od nas može biti bolji i bolji kršćanin. Možda se nekome čini – pa prekasno je sada za mene, pa što bih ja još danas mogao naučiti ili zašto bih se ja uputio u svoju vjeru, u svoju baštinu, pa i tako imam podosta godina. No, nikada nije kasno. Evanđelje je u tome jasno kad govori o radniku posljednjeg trenutka, o radniku posljednje minute koji je dobio jednaku plaću kao i onaj koji je radio od jutra. Zato bih sve slušatelje Radio Marije pozvao da uglavnom budu oni koji će biti otvoreni učenju zajedno s Radio Marijom i pozvao bih ih da budu hrabri i u postavljanju pitanja. Možda se nekada netko pita zašto bi on trebao nazvati i pitati. Mislim da za sve ono što nam nije jasno, tim ćemo pitanjem pomoći i sebi i drugima da nam neke stvari budu jasnije. U tom smislu bih stavio naglasak na to da slušatelji ovoga cijenjenog radija budu otvoreni za primanje evanđeoskih poticaja s ovoga radija, ali i da se uključe i u dijalog, to jest u traženje odgovora. Mi vjernici na ovoj zemlji smo tragatelji, mi smo putnici. 

I treća dimenzija jest hodočasnička dimenzija. Hodočašće nije vjerski turizam. Hodočašće nije tek stav jednoga trenutka, hodočašće je duboko upisano u dušu Svetoga pisma i ono nas kao hodočašće povezuje sa svim religijima, jer u svim religijama je upravo ta svijest da je čovjek putnik jedna od značajnijih svijesti. I u tom smislu bih naglasio da budemo hodočasnici, da rado pohađamo crkve, da rado pohađamo Marijina svetišta i da u tim Marijinim domovima budemo svjesni da smo na ovoj zemlji putnici, a da to putovanje učinimo što ugodnijim kako bismo prispjeli onom konačnom cilju, a to je biti u zajedništvu ljubavi Oca, Sina i Duha Svetoga.

Želim istaknuti svoju zahvalnost mons. Andriji Kopiloviću koji je me je pozvao u Suboticu i potvrditi svoje iznenađenje jer ovakvu zajednicu nisam očekivao. U biti, ne znam što sam očekivao, ali sam zadivljen ljepotom liturgijskog angažmana župljana ove župe i njihovih prijatelja – od ministranata, pjevanja, čistote liturgijskog prostora do skladnosti molitvi, do ljepote sudjelovanja u samoj pričesti bez nekih guranja i gužvi. Sve su to pokazatelji da svećenici ovdje u Bačkoj jako puno rade. I zato izričem svoje divljenje braći svećenicima koji ovdje navještaju vjeru u Isusovo uskrsnuće i skrbe se za svoje vjernike, stvarno im valja čestitati, trebamo ih podržati i mi iz okruženja, ali prvenstveno njihovi vjernici.