Arhiv tekstova

Čim je tečaj dinara počeo naglo kliziti, bez zaustavljanja više od četiri dana, bilo je jasno da stvar nije prolaznog karaktera. Odmah je povećana cijena benzina na rekordnih gotovo 120 dinara po litri, što je onda zamajac za sva ostala poskupljenja. U trgovinama su već postavljene, ili će do sredine mjeseca biti postavljene nove, dakako više cijene: ulja, šećera, mlijeka, mliječnih proizvoda, piva, kućne kemije, papirne galanterije i konditorskih proizvoda. Ne poskupljuje dakle luksuz, nego osnovne životne namirnice, što posebno pogađa srednji i niži imovinski sloj građana. 

Istovremeno, radnici u Srbiji primaju u prosjeku najniže plaće u regiji, 320 eura mjesečno. Zarade su veće svuda okolo: u Makedoniji su 330,83 euro, u Bosni i Hercegovini 394,50, Crnoj Gori 456, Hrvatskoj 724,13, a u nedostižnoj Sloveniji 935,11 eura. A mirovine? U Srbiji su one u prosjeku tek 217 eura. Visoka je i stopa nezaposlenosti (službeno 17 posto, premda drugačiji modeli izračuna govore i o preko 30 posto?!). Nismo baš na dnu, ali tu smo negdje. Srbiji će trebati bar još 15 godina da dosegne razinu bruto društvenog proizvoda iz 1989. godine.

Tri obroka dnevno 

nisu standard

 

S druge strane, predsjednik Vlade i dio ekonomista objavili su kako je Srbija izašla iz recesije. I da je najuspješnija zemlja regije. Da će u ovoj godini rast BDP-a iznositi 2 posto, a iduće čak 3 posto. Prognoze za regiju ostaju na mizernih 0,3 posto. Ne može se reći da to nije istina, no svatko koristi podatke koji mu odgovaraju. Srbija će sigurno, kad krene, imati brži rast od ostalih, jer joj je i polazna točka dosta niža od ostalih. No, optimistična ekonomska predviđanja ne mogu nadjačati subjektivni osjećaj većine ljudi u zemlji, da je situacija teška, možda gora nego ikad. Jedino ratova nema. Nema više niti socijalnih ventila, koji su građane držali iznad vode u vremenima hiperinflacije i sveopće nestašice i bijede 90-ih. Ventila nema jer je pravna država stegla obruč, pa je i ‘muvanja’ i sive ekonomije manje. Bar za običan puk.

Vlada je granicu siromaštva utvrdila na primanjima od 80 eura mjesečno po osobi, a takvih je u Srbiji više od 700.000, ili 6,9 posto stanovništva. Profesor Filozofskog fakulteta u Beogradu Vladimir Vuletić neki je dan u medijima objavio rezultate istraživanja po kojima oko 30 posto građana Srbije živi na ivici egzistencije. »Ne, ne gladuju, slučajevi smrti od gladi ovdje su još uvijek sporadični, Srbija nije u Africi«, kaže Vuletić, ali ovo je 21. stoljeće i ljudima treba više od tri obroka dnevno. Oni hoće pristojan život, školovanje, sport i strane jezike za djecu, obnavljanje garderobe i namještaja, auto mlađi od 10 godina, ljetovanje. A to može samo 15 posto stanovništva. Preostalih 55 posto (preko 4,5 milijuna?!) muče se i snalaze na razne načine. Uglavnom sastavljaju kraj s krajem, a s obzirom da kriza traje već 20 godina, sve su više apatični, o čemu također postoje relevantna istraživanja.

Zapravo je riječ o povezanim ekonomskim procesima, ili problemima, koji, utječući jedni na druge, skupa stvaraju lošu makroekonomsku situaciju. Prvi od tih procesa svakako je drastičan pad proizvodnje, koji ne treba posebice niti dokazivati. Dovoljno je samo baciti pogled na nekadašnje gospodarske gigante u svakom ovdašnjem mjestu, pa biti dobar ekonomist. Bez proizvodnje nema oporavka. Nema te usluge koja može nadomjestiti novostvorenu vrijednost, poglavito u zemlji u kojoj su turizam ili tranzitna trgovina tako slabašno razvijeni.

Drugi je tečaj domaće valute. Od uvođenja eura 2002. dinar je pao za čak 70 posto (sa 60 na 103 dinara za euro), što se nije dogodilo praktički niti jednoj tranzicijskoj zemlji. Pad dinara realno je smanjivao kupovnu moć stanovništva, a u posljednje dvije godine prosječna je plaća u Srbiji niža za 50 eura. Tečaj nacionalne valute u izravnoj je vezi sa snagom gospodarstva. To znači da je pad vrijednosti dinara i dalje očekivan.

Treći je inflacija. Ono što trenutačno predstavlja opći rast cijena svakako nije hiperinflacija iz prošlog desetljeća, ali jest činitelj koji ozbiljno pridonosi sve plićem džepu ovdašnjeg čovjeka. Različitim matematičko-statističkim akrobatikama, ali i zbog smanjene tražnje za robom, inflacija se uglavnom održava na planiranim postocima, 6 plus-minus 2 posto, no i to je više privid. Svatko tko redovito odlazi u nabavu potrepština to jako dobro zna. Istina je da ne poskupljuje sve, ima i onoga što pojeftinjuje, nekretnine, recimo, ali zbog toga teško da je ikome lakše. I stan je danas luksuz.

Četvrti je nezaposlenost, u tijesnoj vezi s padom proizvodnje. Armija nezaposlenih svakim je danom sve veća, a sve mjere samo su vatrogasne. Jedini je lijek u povećanju proizvodnje, a to je onda zatvaranje kruga nemoći. 

 

Pozajmice kao darovi 

Danajaca

 

Peti je problem veliki broj umirovljenika, čije inače male mirovine predstavljaju sve veće opterećenje za društvo. Iako je prosječna mirovina u Srbiji tek 217 eura, više od 1,6 milijuna umirovljenika godišnje na bankarskim šalterima i na druge načine podigne preko 4 milijarde eura koje netko prethodno treba i zaraditi. Izgleda da je otpočela naplata za višegodišnju pogrešnu politiku prekomjernog umirovljavanja, kada su iz radnog odnosa izravno u mirovinski sustav odlazili relativno mladi i još uvijek radno sposobni ljudi. 

Šesti je birokracija, odnosno preglomazni državni sektor koji u Srbiji zapošljava čak pola milijuna ljudi, koji ništa ne proizvode (što ne znači da i ne rade, ali ipak ne stvaraju novu vrijednost), a imaju relativno dobre plaće. Deset posto bi ih odmah trebalo otpustiti, takav je bar najnoviji dogovor s MMF-om, ali i otpuštanje košta. Ako negdje u ovoj zemlji pravosuđe funkcionira, onda je to u radnom pravu, gdje sudovi vrlo rado vraćaju na posao protuzakonito otpuštene radnike. Drugim riječima, ako se država ili tvrtka žele riješiti viška zaposlenih, moraju platiti otpremnine, a država još dodatno mora platiti zdravstveno osiguranje i socijalnu pomoć, što je sve skupa novi namet za one koji nastavljaju raditi.

Sedmi je prezaduženost, kako pojedinaca kroz kredite, tako i sveukupnog društva kroz inozemnu pomoć, državne aranžmane i sveopću nelikvidnost. Zasad je nešto gora situacija kod pojedinaca, koji su nakon rata, a onda i poslije demokratskih promjena tako očekivano uletjeli u kredite, dok je država prošla bolje, budući da zbog sankcija gotovo deset godina nije imala mogućnosti za redovito zaduživanje. Oni koji su ušli u kredite s deviznom klauzulom najbolje znaju kako im je. Zbog klizanja tečaja dinara, otplatni su im obroci stalno veći. I veći. A što se tiče MMF-ovih pozajmica koje nas praktički drže na životu, više sliče darovima Danajaca. Otplaćivat će ih i naša i nerođene generacije, a to se kolokvijalno naziva dužničkim ropstvom.

Osmi je korupcija ukorijenjena u sustav, koja odvraća ulagače i na duži rok odgađa priljev stranog kapitala, bez kojega nema pokretanja gospodarskog ciklusa.

Deveti je prespori hod na putu prema Europskoj Uniji, zbog čega zemlja nema pristupa svim fondovima namijenjenim zemljama kandidatima i članicama, nego tek pretpristupnim koji su, u odnosu na navedene, skoro na razini simbolike.

I, na koncu, da ne bismo ostali na neugodnoj asocijaciji o devet Danteovih krugova, navest ćemo i deseti problem koji ekonomsku situaciju čini sumornom, a to je očajno stanje cestovne i općenito prometne infrastrukture. Već nas i ovako mnogi zaobilaze, a ako bi meksička serija o autocesti kroz ravnu Vojvodinu još malo potrajala, vjerojatno bi prirodni potencijal Srbije, kao povijesnog raskrižja istoka i zapada, zadugo ostao neiskorišten.

 

Dva desetljeća krize 

ubija optimizam

 

Budući da kriza traje već dva desetljeća, optimista je sve manje. Ipak, život ide dalje. MMF je Srbiji 2009. odobrio kreditni stand-by aranžman od 2,9 milijardi eura namijenjen jačanju deviznih rezervi, od čega je Srbija dosad iskoristila oko 1,3 milijarde. Prošle su godine također zamrznute plaće, mirovine i zapošljavanja u javnom sektoru, a plaće nisu nominalno rasle iako je dinar od 2008. pao za 32 posto, sa 78 dinara za euro na 103 dinara. Plan je i da se do 2015. udio mirovina s 13 posto BDP-a smanji na 10 posto, te plaća s 10 na 8 posto. Vlada također priprema specijalne antikrizne mjere u slučaju da se kriza iz Grčke prelije u Srbiju. 

Država je u 2010. dosad plasirala i oko 600 milijuna eura kredita: poduzećima oko 492 milijuna eura za likvidnost, a građanima 82 milijuna eura potrošačkih kredita. Umjesto 8 posto, građani i poduzeća zahvaljujući državnoj pomoći plaćaju na to kamatu od 6,5 posto. Država želi potaknuti potrošnju stanovništva odobravanjem subvencioniranih stambenih i potrošačkih kredita – do 3000 eura na tri godine, za domaći namještaj, bijelu tehniku, građevinski materijal i turističke aranžmane u Srbiji. Kamata ovisi o plaći: za one s plaćom manjom od 300 eura kamata je najniža, a oni čija obiteljska primanja premašuju 1600 eura ne mogu ni dobiti subvenciju. Dosad je 25.000 građana iskoristilo te kredite. Zahvaljujući državnoj subvenciji, prve godine plaća se samo kamata, ne i glavnica.

Zvonimir Perušić