Arhiv tekstova

Riječ dušobrižnik, onaj koji se brine za spas duše; svećenik, duhovnik, nastala je prema njemačkom Seelsorger. Javlja se u dvama oblicima: dušobrižnik i dušebrižnik. Stoga se s pravom možemo upitati jesu li obje riječi po značenju i uporabi jednakovrijedne ili, ipak, jednoj od njih trebamo dati prednost.

U hrvatskome jeziku iza nepčanoga suglasnika (j,lj,nj,č,ć,dž,đ,ž,š) umjesto -o stoji -e (naše selo, ali naše polje). Ukoliko se povedemo za tim pravilom, zaključit ćemo kako je oblik dušebrižnik pravilniji jer nakon nepčanika (š) treba doći gramatički nastavak -e. No to se pravilo ne odnosi na tvorbu složenica, a navedene su riječi složenice jer su u tvorbenoj vezi s dvjema riječima: duša i brinuti, stoga za njih ne vrijedi spomenuto pravilo. Skupina autora u »Hrvatskoj gramatici« (Školska knjiga, Zagreb, 1997.) u dijelu o tvorbi riječi navodi: »Između prvoga i drugoga dijela složenice obično se nalazi samoglasnik koji spaja oba dijela u jedan pojam. Najčešće je to samoglasnik o (blat-o-bran, brod-o-vlasnik, rod-o-ljub, roman-o-pisac...), rijetko koji drugi. Takav se samoglasnik među dijelovima složenice zove spojnik.«

Akademik Stjepan Babić u »Tvorbi riječi u hrvatskome književnom jeziku« (Zagreb, 1986.) među složenicama navodi oba lika. Prvo navodi složenice sa spojnikom -o- (dušobrižnik, srednjoškolac, prednjonepčani, srednjo-eropski...). Potom dodaje kako se katkad, osobito iza nepčanika, kao spojnik može javiti i -e- pa navodi primjere: kućepazitelj, kućevlasnik, srednješkolac, dušebrižnik... kako se riječ o kojoj govorimo nalazi u oba niza, mogli bismo zaključiti da su oba oblika pravilna i jednakovrijedna. Ali prof. Babić donosi praktično pravilo koje kaže: Kad postoje dubletne tvorenice s -o- i -e-, sustavnu prednost imaju složenice s -o- pa su u hrvatskom književnom jeziku standardne samo riječi  dušobrižnik, srednjoškolac, srednjoeuropski, srednjovjekovni...). S tim se pravilom slaže i prof. Vladimir Anić u »Velikome rječniku hrvatskoga jezika« (Zagreb, Novi Liber, 2003.) jer kod oblika dušebrižnik upućuje na oblik dušobrižnik uz koji stoji pojašnjenje, a prvi je oblik spomenut samo kao varijantna.

Dakle, posve je jasno kako je pravilniji oblik dušobrižnik, no u hrvatskoj je jezičnoj praksi učestaliji dušebrižnik, ne zato što je pravilniji, nego zato što ima stilski obilježeno značenje. Obično se rabi u prenesenom, i to pogrdnom značenju označujući onoga tko pokazuje pretjeranu ili lažnu brigu za koga.

Možda bi riječ dušobrižnik u svome pravom značenju bila češća da u hrvatskome jeziku nemamo druge, prikladnije riječi koja to označuje. Na nju nas upućuje i »Jezični savjetnik« Matice hrvatske (Zagreb, 1971.) koji navodi riječ svećenik. U značenju onaj koji se brine za spas duše možemo ravnopravno rabiti obje riječi, svećenik i dušobrižnik, jer ne ćemo pogriješiti, samo nemojmo posegnuti za likom dušebrižnik koji ima pogrdno značenje.