Arhiv tekstova

Prošloga je tjedna, 26. svibnja, u Pakracu pokopan preč. Josip Pašić, drugi po starosti (97 godina) svećenik Požeške biskupije. Pašić je rođen 1913. u Bačkom Monoštoru, gdje je završio pučku školu, gimnaziju je pohađao u Somboru i Travniku, a Bogoslovni fakultet završio je u Zagrebu. Za svećenika je zaređen 1939. u Subotici. 

Bavio se i književnošću: napisao je više romana i pripovijedaka s tematikom iz društvenog i obiteljskog života bačkih Bunjevaca i Šokaca, a svojim je djelima ušao u antologiju proze bunjevačkih Hrvata iz 1971. godine, sastavljača Geze Kikića u izdanju Matice hrvatske.

»To, da postanem svećenik, to ne bih mijenjao sve kad bih i mogao još jedanput ispočetka. Jer svećenički je život lijep. Nije lak, ali nije monoton. Polje je rada veoma prostrano. Svećenički je život pun zanimljivih obrata i neočekivanih zapleta«, napisao je Josip Pašić u predgovoru svoje knjižice »Najobičniji muškarac ili reportaže o sebi«, koju je 1977. objavila »Kršćanska sadašnjost«.

 

Odbačen i gurnut na 

stranu

 

Posljedji intervju preč. Josip Pašić dao je Glasu koncila. Iz tog intervjua donosimo dijelove koji bi mogli biti zanimljivi čitateljima Hrvatske riječi.

»U prvome razredu (gimnazije) bilo nas je 40-ak učenika iz Sombora, Apatina, Odžaka i okolnih sela, uglavnom Nijemaca i Srba i nas nekoliko Hrvata. Ravnatelj je bio vrlo strog, ne sjećam mu se točno imena, jedino znam da se prezivao Zrnić i da je bio iz Bosne. Često je dolazio na odmor u naše selo i prijateljevao s ondašnjim župnikom Franjom Piukovićem, koji je u Bački Monoštor došao iz Bačalmaša, sela koje je danas u Mađarskoj. Budući da sam bio ministrant i stalno se ‘vrtio’ po župnome dvoru i bio uz župnika, on me je zapazio i, mislim, gajio ne samo simpatije prema meni nego mi i pomagao u tadanjoj najvećoj mojoj muci – francuskom jeziku s kojim sam se prvi put sreo jer smo u građanskoj školi učili njemački.« Nakon prva dva razreda Pašić odlazi u travničko sjemenište, gdje s još petoricom sjemeništaraca iz Bačke maturira. Ondašnji administrator Subotičke biskupije Lajčo Budanović poslao ga je s još jednim Hrvatom i jednim Nijemcem u bogosloviju u Zagreb. Nakon završenoga bogoslovnog studija zaređen je za svećenika 1939. u katedrali u Subotici.

Najprije odlazi za kapelana župniku Marijanu Beretiću u šokačku župu Plavna, ali ubrzo mora u vojsku u Sarajevo na Marindvor. 

Nakon vojske vraća se na službu u Vajsku, gdje ostaje samo tri mjeseca jer preuzima novoosnovanu župu Bođani, dotadašnju filijalu župe Vajska. No, i tamo je kratko bio jer krajem 1941. odlazi za hrvatskog kapelana u Bajmok, čija je župa u to doba uvijek imala dva kapelana: hrvatskog i njemačkog. 

»Situacija nije bila nimalo lagana jer su nakon dolaska mađarske vojske i uspostave mađarske vlasti u roku 24 sata protjerani svi Hrvati iz jedne četvrti kod željezničkog kolodvora i u njihove kuće doseljene mađarske obitelji, tzv. Čangoši i Sekelji iz Transilvanije, iz današnje pokrajine u Rumunjskoj. Žalosna je bila uloga tadašnjeg bajmočkog župnika koji je predvodio svečani dolazak mađarskih kalvina, a ni jednom riječju nije prosvjedovao zbog protjerivanja njegovih katoličkih vjernika. I tako sam djelovao među tamošnjim hrvatskim katoličkim pukom – Bunjevcima, odbačen i ‘gurnut na stranu’ skupa s njima i od crkvenih i državnih vlasti. Bile su to teške godine u kojima vrhovna crkvena vlast, tj. nadbiskup u Kaloči, nije imao prevelikog razumijevanja za nas. On mi je, primjerice, odbio dati imprimatur na jedan moj tekst, duhovno štivo pod nazivom: ‘Vjera, ufanje i ljubav’, samo zato što je bilo napisano na hrvatskome. Otada više nisam ni tražio dopuštenje nego sam ‘Muku Isusovu po Mateju’ tiskao u vlastitoj nakladi u Bajmoku 1942.«

 

Bijeg iz zgrade

vojnoga suda

 

Tim je postupkom izazvao bijes kaločkih crkvenih vlasti pa je »pod hitno« premješten za kapelana u njemačku župu Hajós u današnjoj Mađarskoj, župniku Adamu Wetzsteinu, s kojim se, kako kaže, izvanredno slagao. Nakon godinu dana 1943. dobiva novi premještaj u Čavolj (Csávoly, također u današnjoj Mađarskoj), također župniku Nijemcu. Opet nakon godinu dana biva premješten u Vaškut, župu također u današnjoj Mađarskoj, za kapelana župniku Mészárosu, Mađaru rođenom u Somboru. Budući da je bio nepodoban ondašnjim vlastima izveden je pred mađarski vojni sud u Segedinu, koji ga je osudio na dvije godine zatvora. Njegova je sreća da su saveznički zrakoplovi upravo tijekom izricanja presude započeli bombardirati grad pa je nastao opći kaos, kojega je Pašić iskoristio i odjeven u reverendi pobjegao iz zgrade vojnog suda. Vratio se u Vaškut gdje je već zatekao zamjenika pa je otišao u Bajmok, ali ne u župni stan nego k jednoj obitelji. Kod nje je skrivajući se dočekao kraj rata, nakon čega preuzima župu u Lemešu (današnji Svetozar Miletić) u Vojvodini, koja je ostala bez svećenika. No, nije stanovao u župnome stanu jer je bio zaposjednut od partizana, ranjenika i prognanika. Godine 1947. odlazi za katehetu u učiteljsku školu i gimnaziju u Sombor. U međuvremenu napisao je opsežnu studiju o pravoslavlju i zamolio biskupa Budanovića da mu dopusti odlazak u Zagreb kako bi doktorirao iz ekumenizma.

 

Pakračani ga nisu 

zaboravili

 

Zbog biskupova protivljenja i brojnih dotadašnjih premještaja i dekreta 1950. je zamolio biskupa dr. Franju Salis-Seewisa, koji je zamjenjivao uhićenog zagrebačkog nadbiskupa Alojzija Stepinca, da ga primi u Zagrebačku nadbiskupiju, što je on i učinio. No, pastoralne su potrebe bile velike te iste godine odlazi u Pušću kod Zaprešića. Početkom siječnja 1955. odlazi u Pakrac gdje je proveo ostatak svećeničkoga života, sve do 1983. kada kao 70-godišnjak odlazi u mirovinu. Zbog iznimne aktivnosti u pakračkoj župi i kraju bio je pod stalnom prismotrom jugoslavenske Udbe, tako da su mu ne samo župni stan nego čak i crkva bili »ozvučeni«. 

Pisanjem se počeo baviti još kao srednjoškolac, kasnije je objavljivao u katoličkim tiskovinama a njegov zanimljiv i buran svećenički život, poznavanje njemačkog, francuskog, talijanskog, mađarskog i engleskog jezika, životno iskustvo, putovanja po svijetu – pomogli su mu da objavi, bez pretjerivanja, katoličke bestselere: romansirani životopis »Stjepan Kaszap«, život časne sestre Marije Margarete »Bijela golubica«, u vlastitom izdanju »Svatovčice«, roman »Krv se suši«, zbirku pripovijesti »Dida fenjer«, već citirani autobiografski zapis »Najobičniji muškarac ili reportaža o sebi« i zbirku priča »Tuđe suze ili odgovornost za tuđe živote«. Pakračani ga nisu zaboravili pa je god. 1998. dobio visoko općinsko priznanje: »pečat Grada Pakraca«.

 

Tomislav Vuković