Arhiv tekstova

Jučer smo proslavili svetkovinu Tijelova. Za nas kršćane jedan od središnjih blagdana ali i teško razumljivih jer se radi o otajstvu koje nadmašuje našu spoznaju ali ne i iskustvo. Temeljna kršćanska vjera i razlog našega okupljanja. Dok sam razmišljao kako bih to prenio čitateljima Hrvatske rječi, poslužio sam se knjigom velikog teologa Hansa Urs von Balthasara. Pokušat ću to veliko bogatstvo prereći u nekoliko misli. 

Ako se pitamo što smo slavili, odgovor je lagan i jasan ako zauzmemo evanđeosko stajalište. Ono je sadržano u Kristovim riječima: »Uzmite i jedite, ovo je moje tijelo« i »Ako ne jedete tijela Sina Čovječjega i ne pijete krvi njegove, nemate života u sebi!«. Zaista su ogromne riječi, na početku kojih je napisano da ih možemo prihvatiti samo tako kako su izrečene, odrekavši se svakoga shvaćanja kako bi nešto slično moglo biti moguće ili ih odbaciti kao nepodnosive kao što su učinili Židovi i neki učenici. Prema tome, ne bi trebalo spriječiti shvaćanje tih riječi drugotnim i u osnovi nerješivim pitanjima, pitanjima oko kako: kako možemo u to, što i nakon (pretvorbe) ima izgled kruha i vina, vjerovati sada već kao u tjelesnu stvarnost Isusa Krista? 

 

Riječ je Božja tijelom postala

 

Budući da na slična pitanja ne može biti nekoga odgovora za naravni razum, trebalo bi već od početka izabrati neki drugi put: onaj koji nam je pokazao Novi zavjet, također Biblija u svojoj cjelovitosti. Već s Abrahamom i patrijarsima, potom na Sinaju sa svim narodom, Bog se je povjerio na nezamislivo prisan način tim nepouzdanim partnerima. Moglo bi se reći: povezao se s njima u dobru i zlu (u dobroj i lošoj sudbini), iako u tome on doista nije izgubio svoju nadmoć i svoju slobodu kao sudac. Kratka formula kojom posljednji evanđelist prenosi Isusovo biće glasi: »Riječ je Božja tijelom postala«. Tijelo označava čovjeka u njegovoj konkretnosti: mučena, uvijek ugrožena, osuđena na sigurnu smrt. U tom obliku, koji označava puninu Božjeg poniženja sve do sada, također u izvjesnom smislu upravo njegov plod, treba se ostvariti konačno jedinstvo Boga s čovjekom, u sjedinjenju koje je također već naviješteno u sjedinjenju Riječi Božje i čovječjega tijela i mi, ali koje se s polazištem od ovoga početka treba proširiti na sveukupno čovječanstvo i na kraju ga Biblija opisuje kao »Janjetovu svadbu« s njegovom Zaručnicom. Čitav Isusov život, njegovi govori, njegova djela i njegova muka stoje stoga pod znakom »za nas«. U njoj se Bog prinosi s najvećom neposrednošću i neizbježivom konkretnošću. Isus je uvijek oboje u isto vrijeme: čovjek koji od sebe polazeći u svemu očituje Božju bit i čovjek po kojem se sam Bog očituje ljudima. Kad Isus tvori čudesa, pokazuje ne samo vlastitu moć stvaranja čudesa, nego i Očevu moć. Kad poučava, pokazuje ne samo svoju vlastitu ljudsku mudrost, nego preko nje mudrost Božju. Budući da u njemu riječ postaje tijelo, on posvjedočuje Boga ne samo riječima i djelima, nego bitno sveukupnim svojim fizičkim i duhovnim bićem. Stoga može prikazati sav svoj život kao kruh života. Tko dolazi k meni, neće ogladnjeti; tko vjeruje u mene, neće ožednjeti nikada.  

 

Tjelesni Gospodin je upravo i 

duhovni Gospodin

 

Biblija je knjiga nečuvene i potresne stvarnosti, bilo što se tiče Isusova božanskog sinovstva, bilo što se tiče njegove euharistije. Pavao dovodi tu stvarnost do najviše točke dok Korinćanima živo preporuča da se dobro ispitaju shvaćaju li ili ne što znači tu jesti i piti; jer bi, ako ne bi razlikovali Kristova Tijela i Krvi, mogli sud sebi jesti i piti, i Apostol ciljajući na slučajeve koji su se u zajednici događali, misli da može zaključiti da je takav slučaj nažalost bio čest. Stvarnost božanskog reda: Bog je u daru svoga Corpus Domini – Tijela Gospodnjega mnogo stvarniji nego mi možemo zamisliti. Stvarnost duhovnoga reda, jer je Božji Sveti Duh, u svojoj biti i u svojim učincima i pronalascima, mnogo stvarniji od našega duha. Stoga dvije rečenice mogu ostati jedna pored druge, obadvije jednako istinite: Ako ne jedete tijela Sina Čovječjega, nemate života u sebi. – i: Duh je onaj koji oživljuje, tijelo ne koristi ništa. Tjelesni Gospodin je upravo i duhovni Gospodin. I samo je tako on konkretnost pravoga Boga. Duh i tijelo u živome čovjeku nisu nipošto odjeljivi. U duhovnom zajedništvu pojedini ljudi opće jedan s drugim i ne misle čak na činjenicu da im se to duhovno zajedništvo uvijek ostvaruje putem njihova općenja unutar zajedničke tvari.

Dopustivši da, tako često od Pavla upotrijebljena, formula u Kristu Isusu nije neka govornička pobožna fraza, nego kako on sam misli, izraz najdublje stvarnosti naše vjere, zar bismo mogli živjeti zajedno samo u čistomu i jednostavnomu Isusovu duhu i općiti u tome duhu, a da ne bismo imali dijela u isto vrijeme svekoliki u njegovu tijelu? Ako ozbiljno uzmemo utjelovljenje Riječi Božje, to ne može biti nego nezamislivo. Ako bi se radilo samo o Isusovu duhu, onda bi ovo vrlo brzo skrenulo u pusti »osjećaj« ili »stajalište« ili »način mišljenja«, kao što je slučaj u svakomu liberalnom kršćanstvu, te taj osjećaj postane potom isto tako brzo jednostavni ljudski osjećaj po kojemu Isus vrijedi kao moralni uzorak. Pravi živi Krist je Uskrsnuli, koji je kao i prije istovremeno tijelo i duh i koji isto tako moćan svojom tjelesnošću kao i svojim Duhom ispunja Crkvu i po njoj cijeli svijet. Samo ako ozbiljno uzmemo Tijelo Kristovo, možemo govoriti o Crkvi kao Kristovu mističnom tijelu, možemo govoriti o »kozmičkom Kristu«, o kojemu poslanica Kološanima kaže: u njemu tjelesno prebiva sva punina božanstva. Ta u njemu je sve stvoreno na nebesima i na zemlji, po njemu i za njega.