Arhiv tekstova

Na listama za predstojeće izbore za nacionalna vijeća nacionalnih manjina svoje je kandidature podnijelo i nekoliko svećenika i biskupa – za Mađarsko nacionalno vijeće kandidirali su se katolički biskup Lászlo Német, reformatski biskup István Csete-Szemesi, glavni intendant Evangeličke crkve Árpád Dolinszky, među elektorima za Hrvatsko nacionalno vijeće su svećenici Katoličke crkve Andrija Kopilović i Andrija Anišić, a glavni muftija Islamske zajednice u Srbiji Muamer Zukorlić nositelj je i jedne od lista na predstojećim izborima za Nacionalno vijeće Bošnjaka. Na nekim listama kod Rusina, Ukrajinaca i Rumunja također će biti grkokatoličkih i pravoslavnih svećenika.

Uzimaju li sebi svećenici takvim angažmanom ulogu koja im ne pripada? U kolikoj se mjeri nacionalna vijeća mogu shvatiti manje kao političke, a više kao manjinske samouprave u kojima i svećenici, kao građani i pripadnici određene manjinske grupe, imaju pravo na taj način sudjelovati u javnom životu te zajednice? Gdje svoj prostor za djelovanje nalaze kršćanske crkve u Europi?

 

Koga predstavlja svećenik

 

Koordinatorica programa za etničke i vjerske manjine pri Centru za razvoj civilnog društva Snežana Ilić kaže kako u sekularnoj državi, kakva je Srbija, ne vidi ništa sporno u angažmanu svećenika u široj zajednici, jer »slikovito rečeno, tim angažmanom svećenici dolaze u situaciju da daju caru carevo, a Bogu božje«. 

»Kao ugledni ljudi u svojim sredinama, oni poput drugih uglednika: liječnika, profesora, znanstvenika, umjetnika, općenito ljudi od integriteta i autoriteta, čak mogu biti korektiv prevlađujućoj partokratskoj praksi u svim društvenim segmentima danas u Srbiji. Naravno, kada ugledni pojedinci sudjeluju u političkom životu, postoji rizik od različitih vrsta njihovog ‚uvjetovanja‘, što nije slučaj s aparatčicima koji sve duguju svojim strankama. Korektivna uloga uglednih pojedinaca može biti još izraženija kod manjinskih zajednica, jer upravo unutar njih nedostaje pluralnosti u političkom životu. Ulaskom svećenika u politiku otvara se međutim pitanje (uostalom kao i za druge izabrane predstavnike) koga će predstavljati svećenik – član nacionalnog vijeća: cijelu nacionalnu zajednicu (manje realno), jedan njen segment (što je zajednica veća i heterogenija i rizik je u ovom pogledu veći), ili, u krajnjoj liniji, prije svega svoje biskupe«, kaže Ilićeva, te dodaje kako politički angažman svećenika nije fenomen nepoznat suvremenoj Europi, pa ni svijetu. 

»Sjetimo se samo katoličkih svećenika, zastupnika teologije oslobođenja, u Latinskoj Americi. I u suvremenoj Njemačkoj nisu rijetki slučajevi da se, prije svega, evangelički svećenici i teolozi pojavljuju na glasačkim listićima, ispred Stranke zelenih ili Socijaldemokratske partije, primjerice. Katolička crkva je po tom pitanju rigoroznija i katolički svećenici rijetko ulaze u politički život, jer crkva postavlja pred njih izbor ili-ili. Na kraju krajeva, u službi čovjeka može se biti na različite načine koji se ne moraju međusobno isključivati, kao što niti svećenički poziv ne isključuje uživanje svih građanskih prava, pa i prava na sudjelovanje u javnom životu. Naravno, što političke stranke i tijela uprave daju uvjerljivije odgovore na aktualne društvene probleme, to je prostor za političko djelovanje crkve objektivno manji«, kaže Snežana Ilić.

 

Svaki su izbori ujedno i politička rabota

 

Politolog Duško Radosavljević smatra kako se kroz nacionalna vijeća pokušava ostvariti politički utjecaj, te da crkvama nije tu mjesto.

»Sigurno da su izbori za nacionalna vijeća ujedno i politička rabota, inače političke stranke ne bi sudjelovale u njima. Preko nacionalnih vijeća se ostvaruje značajan utjecaj u okviru određene manjinske zajednice i zato su oni bitni kreatori političkog javnog mnijenja u manjinskoj zajednici. S druge strane, uloga crkve u bilo kojim političkim izborima treba se svesti, rekao bih, na jednu savjetodavnu, a ne na aktivnu političku ulogu, jer kada se svećenici uključe u politiku apsolutno dolazi do podjele, odnosno, oni dijele svoju zajednicu. Dakle, nije crkvi mjesto u politici i crkva je jedino instrumentalizirana kada se njeni djelatnici nalaze na bilo kojim kandidatskim listama. Međutim, u Srbiji je sve postalo politika, pa nije ni čudo što se pokušava na vrlo providan način ostvariti politički utjecaj. Ako dopustimo da se vjerske zajednice, odnosno crkve, na taj način uključuju u politiku, onda ćemo s druge strane doći do toga da će biti sasvim legitimna stvar miješanje političkih struktura i države u crkvu, a to je po meni nedopustivo. To je priča koju mislim da treba vrlo brzo zaboraviti i ne tolerirati, jer jednostavno ćemo na taj način doći do simbioze države i crkve, i u krajnjoj ishodnici do toga da država i crkva dijele što vjernike, što svoje građane po nekim linijama koje sigurno u politici nisu za diobu«, smatra Radosavljević. 

 

Crkva, država i sekularnost

 

Novija istraživanja pokazuju kako Srpska pravoslavna crkva sve više gubi ugled kod građana, i dok se u prijašnjim istraživanjima nalazila odmah poslije vojske, danas je daleko ispod institucija koje uživaju povjerenje. Sociologinja Zagorka Golubović kaže kako čak i ispitanici koji za sebe kažu da su religiozni, ne znaju objasniti što za njih to znači, a tek veoma mali broj navodi da su čitali Stari i Novi zavjet ili neke teološke spise. Ispitanici također smatraju kako vjera i crkva nisu isto, da se crkva ne treba miješati u državu, te da nedovoljno radi na religioznom odgoju svojih vjernika. 

»Jedno je baviti se politikom, a drugo je miješati se u političke odluke. Crkva i država su u sekularnoj državi odvojene, i to striktno odvojene, a kod nas te striktnosti nema. Kod nas maltene državnici idu na poklonjenje u patrijaršiju pitati crkvene velikodostojnike trebaju li uraditi ovo ili ono. To je apsolutno pogrešno, kao što je bilo pogrešno i uvođenje vjeronauka kao učenje vjere u državne škole. Mi smo bili za to da se uvede sociologija religije, filozofija religije ili proučavanje različitih religija, naravno, svećenici su htjeli baš vjeronauk«, kaže Zagorka Golubović. Ona dodaje kako se pravoslavni svećenici mogu baviti politikom kao individue i ne svećenici kada skinu mantiju, te mogu otići na neki politički skup, ali smatra da se ne bi smjeli nalaziti na izbornim listama za nacionalna vijeća.

 

U mentalitetu naroda vjera ima bitnu ulogu

 

Mons. Andrija Kopilović kaže kako će u Hrvatskom nacionalnom vijeću predstavljati cijelu hrvatsku zajednicu, a ne crkvu ili biskupa. Na pitanje što ga je motiviralo da aktivno sudjeluje na izborima, kaže:  

»Mislim da kao i svaki čovjek, i svećenik i biskup jest i građanin. Kao i svaki čovjek,  svećenik je u isto vrijeme i pripadnik nekog naroda, i također je i odgovoran za svoj narod. Budući da Hrvatsko nacionalno vijeće nije stranačko niti političko tijelo, nego brine o općem dobru hrvatske zajednice, stoga se i svećenik, kao dio te zajednice može angažirati i djelovati, i može odgovorno pomoći tom tijelu. To su moji motivi. Stalo mi je do zbilja kvalitetnog rada vijeća, a mislim da u mentalitetu našega naroda ipak vjera igra i te kako bitnu ulogu, zato sam se ohrabrio«, kaže mons. Kopilović i dodaje kako je veoma bitno što nacionalna vijeća nisu političke organizacije, jer u suprotnom crkva ne bi odobrila njegov angažman.

»Katolička crkva zabranjuje svećenicima da se bave politikom u užem smislu. Dakle, svećenik ne može biti ministar, član parlamenta ili stranke, ali u savjetodavnim tijelima, pa i u političkim savjetima, gdje treba iznijeti i stav crkve, svugdje ima svećenika. To je iskustvo i Europe«, objašnjava mons. Kopilović i dodaje kako bi katolički svećnik koji se bavi politikom u užem smislu bio isključen iz svećeničke službe, dok takva vrsta zabrana ne postoji za pravoslavne svećenike.

 

Prostor za buduće trgovanje glasovima

 

Povjesničar Rudolf Weiss također ističe kako po zakonu nacionalna vijeća nisu izravno politička stvar, te podsjeća da se trebaju baviti obrazovanjem, uporabom jezika i pisma, te kulturom i medijima određene nacionalne manjine. 

»Dakako da izbori za nacionalna vijeća imaju i svoju političku težinu, primjerice svođenje rezulata izbora može biti rabljeno i u političke svrhe. Podaci o tome koliko se ljudi upisalo, koliko će ih se odazvati na izbore, pokazuju koliko je ta zajednica životna i pokretljiva, koliko je spremna uraditi za boljitak svoje zajednice, i to će svakako proučavati politički analitičari i u matičnim državama, a i u Beogradu, prije svega. Dakako, ti će podaci imati značaj i kod budućeg trgovanja glasovima kod nekih budućih izbora.« On ističe kako se Njemačko nacionalno vijeće i Njemački narodni savez zalažu za apsolutno poštovanje sekularizma.

»Mi doslovno shvaćamo da je crkva odvojena od države, smatramo to najboljim rješenjem, jer stoljeća su protekla u borbi za sekularizam, te veoma poštujemo i cijenimo sekularnu državu, i to treba tako i ostati. Dakle, njemačka nacionalna zajednica apsolutno ide samostalno na izbore bez upliva bilo koga sa strane.«

Weiss je inače i predsjednik Luteranske evangeličke crkvene općine i potpredsjednik sinoda Evangeličke crkve u Srbiji, i kaže kako je Evangelička crkva u Njemačkoj ili u skandinavskim državama politički potpuno neutralna, jer ukoliko bi crkva sebi uzela za pravo miješati se u državne stvari, to ne bi moglo biti samo jednosmjerno, nego bi se tada i država miješala u crkvene stvari.

»Stoga se crkva ne miješa u politički život niti ima takvih aspiracija u tim zemljama, već je prije svega moralni, etički i karitativni čimbenik, a nikako ne ide u izravna politička uplitanja.

Naravno, u manje razvijenim demokracijama to nije slučaj, pa tu dolazi do prepletanja i do miješanja obostranog, što uopće nije standard kojemu treba težiti. Trebamo slijediti primjere modernih država a nikako primjere nekih azijskih teokratskih država, gdje su potpuno pogažena ljudska prava i slobode. Stoga, slijedeći primjer najrazvijenih država i demokracija, Njemačko nacionalno vijeće sigurno dobro radi kada ide isključivo s laicima na listi«, kaže Weiss.   

On kaže kako se na izbornim listama mogu naći razne protestantske grupe, tzv. neovisni pravci i vjerske grupice, koje broje nekoliko tisuća vjernika, ali je to u suprotnosti sa službenom Evangeličkom crkvom koja nikada nema svoje kandidate na stranačkim listama, te nerijetko  svećenici koji su prekršili te kanone budu stavljeni pred izbor – ili stranka ili crkva. 

Na pitanje zašto će, poslije svega rečenog, biskup Evangeličke crkve Arpád Dolinszky ipak biti na izbornoj listi za Mađarsko nacionalno vijeće, Weiss kaže:

»U tom slučaju stav je bio da je nacionalno vijeće nepolitička stvar i da su evangeličke crkve u mnogim državama narodne crkve, a to znači da staju uz narod kada se radi o pitanjima očuvanja jezika, kulture i identiteta. Stoga se došlo do toga da na mađarskoj listi ima predstavnika svih triju povijesnih crkava – Katoličke, Reformatske i Evangeličke. Ocijenjeno je kako će se Mađarsko nacionalno vijeće baviti isključivo zakonskim nadležnostima u područjima kulture, obrazovanja i medija, a crkve imaju svoje vjerske emisije i svoja glasila«, objašnjava Weiss.

S. Mamužić