Arhiv tekstova

Bernardica Ivanković, profesorica razredne nastave, nedavno je izabrana za ravnateljicu Hrvatske čitaonice iz Subotice. Tema za razgovor je bila široka lepeza programa Hrvatske čitaonice, izazovi na poslu informatorice na hrvatskom jeziku u subotičkoj Gradskoj knjižnici, gdje je Bernardica Ivanković zaposlena, kao i njezino bogato i višegodišnje iskustvo rada s djecom koje kao pedagoginja prenosi djeci i mladima.

HR: Nedavno ste izabrani za ravnateljicu Hrvatske čitaonice. Tko vam pomaže u radu na početku mandata i koji programi predstoje u organizaciji ove udruge?

Na čelu Hrvatske čitaonice dva je mandata bila njezina osnivačica i glavni »motor« svih akcija Katarina Čeliković. Naša udruga je prepoznatljiva po manifestacijama koje je organizirala. Skupština Hrvatske čitaonice me je izabrala koncem ožujka ove godine za predsjednicu na mandat od četiri godine. Srećom, moja je zamjenica i članica Upravnog odbora Hrvatske čitaonice dosadašnja predsjednica, od koje polako preuzimam organiziranje aktivnosti i od koje učim. Programe skupa osmišljavamo, a u tome, naravno, pomaže i programski savjet, jer je Hrvatska čitaonica u svom temeljnom poslanju zacrtala rad na razini pokrajine, a ne lokalno. I ove godine planiramo održati velike manifestacije, poput susreta pučkih pjesnika Vojvodine pod nazivom Lira naiva 26. lipnja u Svetozaru Miletiću, najveću književnu manifestaciju Dane Balinta Vujkova koncem listopada, pokrajinsku smotru recitatora na hrvatskom jeziku 6. studenoga, a već je održano popularno Književno prelo. U nakladničkoj djelatnosti u planu je tiskanje nekoliko knjiga. Ove godine je već tiskana knjiga duhovne poezije Hajdemo zajedno Mirjane Jaramazović, nedavno je i predstavljena, a suizdavač je Institut »Ivan Antunović«. Planiramo i književne večeri, radionice i kamp za djecu, a svi ti programi uključuju velik broj ljudi.

HR: Kako se financira Hrvatska čitaonica? Ima li problema sa sredstvima?

Mislim da je Hrvatska čitaonica do sada postigla u javnosti određeni ugled i prepoznatljivu kvalitetu rada te uspijevamo dobiti sredstva za programe. Glavninu sredstava dobivamo preko natječaja, a na sve se natječaje redovito javljamo. Mi nikada ne tražimo puno, a sve što dobijemo ulažemo u konkretni rad. A ono što možemo volonterski, to radimo puni entuzijazma. Toga se nećemo odreći ni ubuduće, a potvrda tomu je određeni broj roditelja i nastavnika koji priskaču u pomoć. Sredstava bi nam trebalo više, ali razumijemo situaciju i pokušat ćemo raspolagati onim što dobijemo. U pisanju prijavljivanja na natječaje i raznih molbi već smo »profesionalci«. 

HR: Koji su ciljevi organiziranja etno-kampa za djecu tijekom ljetnog raspusta?

Rad s djecom na očuvanju nacionalnog identiteta zacrtali smo kao najvažniji zadatak. To činimo na razne načine, od rada dramske skupine, recitatorske i kreativnih radionica, do održavanja takozvanih kampova. Nakon povijesno-informatičkog kampa, pa prošlogodišnjeg posvećenog tradicijskoj odjeći i obući Hrvata Bunjevaca, ove godine želimo održati kamp krajem kolovoza, pred početak nastave, a tema će opet biti vezana za tradiciju. Ovdje se uključuju i roditelji koji pomažu, a djeca u tome doista uživaju. Važno je spomenuti prostor Hrvatske čitaonice kao mjesto u kojem se okuplja velik broj ljudi, članova raznih skupina: slamarke, recitatori, glumci, pjevači. Ljeti je i dvorište vrlo posjećeno, a ove ćemo godine imati češća druženja djece uz učenje pjesama, sa zabavnim i kreativnim igrama. Želja nam je ove godine ujesen započeti rad na predstavi s temom narodnih poslovica u kojoj će uz nekoliko odraslih animatora sudjelovati učenici, a osim zabave, predstava ima poučnu vrijednost.

HR: Kako ocjenjujete dosadašnju izdavačku djelatnost Hrvatske čitaonice? 

Fascinira me broj do sada objavljenih knjiga i njihov prijem kod čitatelja budući da sam do sada i ja bila tek čitatelj. Hrvatska čitaonica je do sada tiskala samostalno ili u suizdavaštvu dvadeset tri naslova, među njima najviše posvećenih djeci iz opusa Balinta Vujkova, ali i onih posvećenih struci, kao što su bibliografije ili zbornik s Dana Balinta Vujkova. Novost je svakako i zvučna edicija koja je realizirana u suradnji s hrvatskim uredništvom Radio Subotice ili samostalno i sada broji više nosača zvuka s narodnim pripovijetkama i sličnim sadržajima. Što reći? Prekrasno. Za nakladničku djelatnost zadužena je Katarina Čeliković koja je već uredila spomenutu knjigu »Hajdemo zajedno«, a sada radi na knjizi Lira naiva i na zborniku radova sa stručnih skupova od 2006. do 2009. godine. U pripremi je i knjiga poezije za djecu Josipa Dumendžića, ali ovdje nam doista nedostaju financijska sredstva, što nam je u ovom segmentu najveći problem. S obzirom da mi knjige uvijek dijelimo djeci, jer nam je cilj da knjiga i riječ dođu do svakog djeteta, nemamo zaradu od knjiga. No, to je razlog da ponekad dobijemo donaciju za ilustracije ili neki drugi trošak od ljudi koji cijene ovaj rad. 

HR: Koji su vaši radni zadaci na poslu informatorice na hrvatskom jeziku u subotičkoj Gradskoj knjižnici? 

Posao informatorice na hrvatskom jeziku je izuzetno kreativan, ali i zahtjevan posao. Glavna zadaća mi je propagirati knjigu i čitanje, prvenstveno na dječjem odjelu, ali svakako i na drugim odjelima, budući da sam jedini uposlenik Gradske knjižnice koji radi posao informatorice na hrvatskom jeziku. Informatorica treba biti u stalnom kontaktu s korisnicima, kao što sam navela prvenstveno s djecom, animirati ih raznim programima i aktivnostima, ali i osluškivati njihove potrebe i želje. Stoga veoma često posjećujem odjele u školama u kojima se nastava odvija na hrvatskom jeziku, a još češće su ta djeca moji gosti u knjižnici na satu obrade lektire. Tema sata ne mora nužno biti hrvatski jezik, može i neki drugi predmet, ali svakako knjiga mora biti u centru, odnosno povod svake aktivnosti. Budući da je hrvatski jedan od tri jezika koja su u službenoj uporabi u našem gradu, jedna od zadaća mi je i prevođenje svih tekstova, dopisa i obavijesti Gradske knjižnice. Naravno da sudjelujem u nabavi knjiga na hrvatskom jeziku, u planiranju susreta s piscima, kao i prilikom suradnje s hrvatskim institucijama.

HR: Kakva je suradnja s dječjim piscima iz Hrvatske? 

Gradska knjižnica ima odličnu suradnju s piscima iz Hrvatske, napose onima koji pišu za djecu. U novije vrijeme iz Hrvatske su nam u gostima bili Željka Horvat-Vukelja, Hrvoje Kovačević, Sanja Pilić, Miro Gavran, Đurđica Stuhlreiter i drugi. Ovi programi zahtijevaju dodatna sredstva koja knjižnica nema u proračunu te stoga svake godine konkuriramo na raznim natječajima, primjerice na natječaj Ministarstva kulture Republike Srbije, za programe nacionalnih manjina, i natječaj Grada Subotice. Dio sredstava osiguravamo i putem sponzora. Prošle godine financijski su nam pomogli Generalni konzulat Republike Hrvatske u Subotici, Hrvatsko nacionalno vijeće i Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata. Kako ove godine još nemamo informaciju o sredstvima za ovu namjenu, nadamo se da ćemo makar u drugoj polovici godine uspjeti realizirati neki susret, jer se pisci iz Hrvatske rado odazivaju na naš poziv. Moram naglasiti da pisci iz Hrvatske u Subotici borave dva dana, kako bi se susreli sa svakim djetetom koji nastavu ili vrtić pohađa na hrvatskom jeziku. Tom prilikom im organiziram sedam susreta, od čega je gotovo polovica u prigradskim naseljima: u Tavankutu, Maloj Bosni i Đurđinu, što je u normalnim uvjetima veoma naporno i neprihvatljivo za neke pisce. S obzirom na značaj ovih susreta za našu zajednicu, ali i samu nastavu, do sada smo uvijek uspjeli dogovoriti ovako bogate programe. 

HR: Pokazuju li djeca zainteresiranost za pisanu riječ?

Sve je manji broj djece koja pročitaju obveznu lektiru. Poplava SMS poruka i interneta ometa umijeće čitanja, jasnog rezoniranja, kao i lijepog izražavanja. Naravno, navika čitanja nije sama po sebi vrlina. Ona se razvija i njeguje. Osim toga, čitanje je vještina koju je važno i upotrijebiti na ispravan način. Kao i kod uzimanja hrane, i u čitanju treba biti izbirljiv. Gradska knjižnica trudi se svojim programima razviti ljubav prema knjizi i čitanju. Stoga organiziramo brojne stalne i povremene programe. Nabrojat ću samo neke: cjelogodišnja suradnja sa školama i vrtićima u vidu posjeta knjižnici na kojima realiziram školski sat na dogovorenu temu ili obradu lektire, zatim organiziranje kreativnih radionica, igraonica tijekom popodneva, a za djecu koja nisu u mogućnosti otputovati na more ili zimovanje organiziramo višednevne aktivnosti pod nazivom »Ljetujmo u knjižnici«. Jedan od značajnijih programa je Kviz za poticanje čitanja »Čitam i skitam«. Spomenuli smo već susrete s piscima, predstavljanje knjiga, organiziranje raznih likovnih i literarnih natječaja, smotri recitatora, večeri kazivanja poezije za djecu i drugo. Ove godine Gradska knjižnica obilježava 120 godina od svoga osnutka te je u tijeku velika akcija »Svako dijete član knjižnice«, kojom je omogućeno svoj djeci osnovnog i srednjoškolskog uzrasta da se u vremenu od 100 dana, točnije do kraja lipnja, učlane ili obnove članarinu za razdoblje od godinu dana za samo 100 dinara. U okviru proslave jubileja na jesen planiramo niz aktivnosti.

 HR: Kolika je zastupljenost hrvatske književnosti u fondu subotičke Gradske knjižnice? Ima li suvremenih djela? 

Gradska knjižnica trudi se svake godine dopuniti fond na hrvatskom jeziku novim naslovima. Međutim, nabava knjiga je već dvadesetak godina otežana zbog uvoznih propisa, a cijena je ključna. Ipak, ne odustajemo. Inicirali smo razgovor na ovu temu s Generalnim konzulatom Republike Hrvatske u Subotici, sa Školskom knjigom i još nekim nakladnicima, nadamo se i pomoći Hrvatskoga nacionalnog vijeća. Važno je riješiti na višoj razini problem uvoza knjiga, a svakako bi trebalo postaviti pitanje otkupa knjiga u Hrvatskoj za potrebe Hrvata u Vojvodini. Knjiga na hrvatskom jeziku ima najviše na dječjem odjelu, ali ne dovoljno. Sredstva koja dobivamo od Grada nisu dovoljna ni za kupovinu knjiga na srpskom, a kamoli na hrvatskom jeziku, gdje knjiga košta puno više, jer je uvoz. Ono što smo svakako uspjeli, to je da na dječjem odjelu fizički odvojimo dvije police za lektiru i slikovnice na hrvatskom jeziku. Međutim, nedostaje nam još dosta naslova ili imamo mali, gotovo neznatan broj primjeraka, a o knjigama za odrasle ne možemo ni govoriti. Svaka pomoć nam je dobrodošla.

HR: Surađujete u dječjem podlistku Hrcko. Kolika je važnost ovog podlistka na hrvatskom jeziku za djecu, koji izdaje NIU Hrvatska riječ?

Hrcko je jedini podlistak na hrvatskom jeziku za djecu te je njegova važnost neupitna. S velikim zadovoljstvom sudjelujem u njegovu stvaranju svojim tekstovima i fotografijama. Najviše me raduje povratna informacija malih čitatelja, njihovi odgovori, članci. Hrcko je postao vrlo blizak djeci, jer je dobio neku vrstu osobnosti među njima, a to što je na hrvatskom i govori o događajima iz njihova života, uči ih o jeziku, povijesti, baštini, knjizi daje za pravo nama koji sudjelujemo u njegovoj izradi reći da je nezamjenljiv! Kad god sam u prilici trudim se promovirati Hrcka, bilo da se radi o programu Gradske knjižnice ili Hrvatske čitaonice ili običnom prijateljskom susretu. Sve aktivnosti u kojima ja sudjelujem ili prisustvujem objavljujem u Hrcku, a vrlo rado potičem i svoje prijatelje da se aktivno uključe u njegovo stvaranje. Najveći promotor je možda moj sin Zdenko koji, iako zna da ja pišem za Hrcka, s nestrpljenjem čeka petak kada on treba osvanuti na kioscima, a još je i pretplatnik preko škole pa nam se dogodi da imamo i dva Hrcka! Jako mi je drago da je preko škola uspjela akcija pretplate na Hrcka te i sada potičem djecu da se prijave za Hrcka, jer im tako stiže u školu. 

HR: Kakva su vaša iskustva rada s djecom u hrvatskom odjelu u Maloj Bosni?

Kao učiteljica zaposlila sam se 2007. godine u Osnovnoj školi »Ivan Milutinović« u Maloj Bosni. Tamo sam radila nepune dvije školske godine. Raditi u nastavi je za mene bilo veliko i korisno iskustvo koje se nadovezalo na moj prethodni posao u Crvenom križu, gdje sam također radila s djecom na zdravstveno-preventivnim programima, ali i kao propagatorica dragovoljnog darivanja krvi. U Maloj Bosni sam predavala u kombiniranom odjelu na hrvatskom jeziku. Iako je ovo bio kratak period rada u školi, ostat će mi u dubokom sjećanju i zbog djece koja su divna i zaslužuju veliku pohvalu, ali i zbog posebnog ozračja koje su stvorile kolegice učiteljice. Prijateljstva koja sam tamo stekla su za mene od neprocjenjive vrijednosti. Rad u Maloj Bosni je specifičan, jer je to škola s malim brojem učenika, pa su i odjeli mali, sva djeca su uglavnom putnici, još od vrtića. Ono što je za pohvalu je da je u Maloj Bosni učitelj i dalje autoritet, djeca su dulje djeca, zahvalniji su za rad i lakše ih je animirati. S obzirom da sam šest godina radila na YU ECO radiju kao novinarka, a bila sam i dopisnica Radio Subotice, programa na hrvatskom jeziku od samog osnutka, u Maloj Bosni sam uz nastavu vodila i novinarsku sekciju, od čijeg rada je nastao školski mjesečnik tiskan na 8 stranica. Za početak skromno, ali lijepo. Međutim, zbog promjene mog posla časopis je prestao s izlaženjem. 

HR: Treba li više popularizirati upis djece u hrvatske odjele? 

Svakako. Još uvijek smo svjedoci nedovoljne informiranosti i najčešće velike, ali neutemeljene uplašenosti roditelja. Ponajprije svojim životom i radom trebamo svjedočiti i pozivati i druge koji još imaju bilo kakve dvojbe da iskoriste svoje pravo i upišu djecu na nastavu na hrvatskom jeziku. O tome sam već nekoliko puta na razne načine pisala u Hrcku. Ako netko ima dvojbi o kvaliteti nastave, rezultati koje naša djeca postižu na raznim natjecanjima to potpuno demantiraju. Znam da su udžbenici problem, ali znam iz iskustva da nastavnici čine sve i daju maksimum kako bi prevladali taj problem. I ponavljam, informiranost roditelja je ključna, a smatram da bi se na zajedničkim susretima s roditeljima budućih prvoškolaca uvijek trebali obratiti i roditelji čija djeca već pohađaju nastavu na hrvatskom jeziku, ali i nastavnici i ravnatelji škola koji će svojim svjedočenjem razbiti sve strahove o odvajanju djece, kvaliteti nastave i slično. Moj je sin upravo u odjelu na hrvatskom nastavnom jeziku i mi doista nemamo nikakvih problema, ali volim atmosferu koja je stvorena među učenicima, jer su svugdje skupa s drugom djecom.

HR: Što vas je potaknulo na amaterski glumački angažman?

Cijeli svoj život, još od djetinjstva, bila sam aktivna na sceni, u vođenju programa, pjevanju, recitiranju, glumi, a aktivno sam petnaest godina igrala u folkloru. Sve te aktivnosti su se godinama prepletale, a povremeno i paralelno odvijale. Za neke od spomenutih aktivnosti sam i nagrađivana, što na amaterskim, ali i na profesionalnim natjecanjima i festivalima. Rad na sceni me je uvijek privlačio, a iskustva koja sam stekla su bila primjenjiva u brojnim sferama moga života. Glumila sam u radijskim emisijama »Škripi đeram«, »Mali jendek« i drugima koje su emitirane na valovima radio Subotice, zatim u nekoliko humorističkih TV serija, dokumentarnim emisijama, ali i u dramskom odjelu Hrvatskog kulturnog centra »Bunjevačko kolo«. Došlo je vrijeme kad svoje iskustvo želim prenijeti mladima i djeci, ali se s njima i osobno poigrati na »daskama koje život znače«. Tako za jesen imamo planove pokrenuti rad s djecom na jednoj predstavi, u čemu ću imati pomoć još nekoliko pedagoga. Gluma i sama scena čovjeku život obogaćuju i ne dozvoljavaju mu da posustane u životnom optimizmu, jer je i sam život svojevrsna »igra«, a ja ne želim izgubiti optimizam i radost koju mi najviše donose i osvježavaju djeca i mladi.