Arhiv tekstova

Najvažnija sporedna stvar Hrvatima u Srbiji (točnije rečeno u Vojvodini) trenutačno nije nogomet – već izbori za Hrvatsko nacionalno vijeće. I dok su neki izgarali mjesecima prikupljajući potpise za upis u poseban birački popis i za potporu elektorima, neki su, sportskim žargonom rečeno, tempirali formu za svibanj – samo za prikupljanje potpisa potpore svojim elektorima.

Izgleda da su ovi prvi bili uspješniji u utrci tko će imati više elektora (kompletne rezultate znat ćemo u petak – a možda i kasnije – ovisno o tempu rada Ministarstva za ljudska i manjinska prava, ili kad i kako nekima bude odgovaralo), ali i drugima je krenulo.

 

DIOPTRIJA IMA RAZNIH

 

Promatraču koji sve gleda s distance izgleda kao da postoje dvije strane: DSHV, i ostali koji bi navodno da se udruže potiv njega. Ali nije sve to tako jednostavno – jer je ovo ipak hrvatska manjinska scena. Dok su prvi (ekipa A, tj. DSHV) prikupili preko 70 posto potpisa za upis u poseban birački popis, a od tog broja oko 70 posto animirali da potpišu za njihove elektore, ostali su pisali priopćenja o slaboj organizaciji upisa (od tolikog posla nisu stigli sami upisati niti sve svoje članove), ali su uzeli »posao preda se« i prikupili pet puta više potpisa za elektore, nego za upis u poseban popis birača. 

Iako Zakon o nacionalnim vijećima nacionalnih manjina u članku 101. određuje da »pravo da bude elektor ima i pripadnik nacionalne manjine koga je za elektora imenovala organizacija ili udruga nacionalne manjine«, to nije niti malo smetalo da se »građanske stranke demokratske provenijencije« aktivno uključe u ovo »zadovoljstvo« zvano elektorski izbori za izbor nacionalnog vijeća naše manjinske zajednice (doduše, mjerodavni ministar kaže kako je to jedva vidljivo), što je u najmanju ruku nelegalno.

Dioptrija ima raznih – rekao bih.

I na prvim elektorskim izborima sudjelovali su elektori koji su bili članovi različitih stranaka, pa i građanskih, ali se tada te stranke nisu aktivno miješale u manjinske izbore, jer to nije bilo u fokusu njihovih interesiranja.

Sada ne samo da su davale logistiku za svoje članove koji su bili kandidati za elektore, već su i neki mjesni odbori tih stranaka (u kojima, uzgred budi rečeno, većinu čine pripadnici većinskog naroda) određivali i koji će Hrvat biti elektor. Što je u najmanju ruku nelegitimno.

A budući da su bili »široke ruke« kod prijema članstva (nisu gadljivi ni na preletače iz Srpske radikalne stranke) omaklo im se da elektor bude i Hrvat bivši član te organizacije (ludih i opasnih devedesetih samozadužene za rad na smanjenju broja Hrvata u Srbiji – od Srijema pa do Stanišića na mađarskoj granici). Neupućeni bi rekli – čuj Hrvat, pa pripadnik srpske stranke, pa još radikalne?

E, na ovo je najbolji odgovor grafit ili slogan na utakmicama »Ovo je Srbija«. I Hrvati, dodao bih.

 

ISTA ŠKOLA – DRUGO pakovanje

 

A da su izbori značajni – značajni su! Da nisu, ne bi bilo više ovjerenih potpisa za elektore, nego upisanih u poseban birački popis. Da nisu, ne bi neki bili kandidati za elektore, a da nisu našli vremena upisati se na poseban birački popis. Da nisu, ne bi neki koji su elektorske izbore proglašavali sunovratom demokracije i odbijali svaku primisao da bi oni mogli biti elektori ipak prikupili 100 ovjerenih potpisa i postali elektori. 

Ostavljam mogućnost da je njihovim sudjelovanjem elektorski sustav dobio na demokratičnosti.

Da nisu, ne bi jedan kandidat (a bunjevački Hrvati su – kako je jednom napisano u našem listu – ‘zdravo teški na buđelaru’) dijelio kokoške za potpis potpore. Prije Drugog velikog rata neke stranke u tadašnjoj Jugoslaviji su biračima dijelile opanke (jedan prije ulaska na biralište, drugi na izlazu kad se potvrdi da su glasovali za njih).

Ista škola – drugo pakovanje.

A dijele se i novci za udruge i radna mjesta »nesvrstanim« elektorima. Doduše virtualno. I upozorenja oko stalnosti radnog mjesta. E, to može biti realnije nego ono prethodno.

Najlakše je elektorima DSHV-a i DS-a, a najteže elektorima DZH i »Pučke kasine«. Prvi su osigurali dovoljno elektora za formiranje izbornih lista, drugi ni zajedno i s »nesvrstanim« elektorima ne mogu formirati listu. Ako žele u HNV (a žele, inače ne bi aktivno na terenu radili na prikupljanju potpisa i trošili vrijeme i novac), moraju se nekom prikloniti »carstvu«.

I pred njima je dilema veća nego Hamletova.

Kako se prikloniti DSHV-u, kad su najviše energije trošili na napade na tu stranku optužujući je da je kriva za sve loše u našoj zajednici? I bi li DSHV htio njih? Kako se prikloniti DS-u, kad su DSHV napadali zbog suradnje s DS-om od lokala do republičke razine?  Kako bi oni koji im vjeruju reagirali na to? Bi li time sami sebi skočili u stomak? Kao udavače nisu naročito poželjni, jer imaju mali miraz – po 5-6 elektora, a za jedno vijećničko mjesto treba 4,6 elektora. A DZH ima i dodatni problem – što bi stariji brat (SVM s kojim surađuje) rekao na njihovo priklanjanje DS-u, s kojim opet SVM ima razmirice u Subotici?

Možda će reakcija biti tipa – nije isto ako oni ili mi surađujemo s njima. Možda će reakcija biti –surađivat ćemo sa svima, i s crnim đavlom – samo da sklonimo njih.

Ili će na glasovanju predati nevažeće glasačke listiće i pokazati kako su osobe od integriteta i da ne žele svoj glas dati nikome (kao što je izjavio jedan »nesvrstani« elektor)?

Ili će 6. lipnja otići na pecanje?

Neizvjesnost nas muči – no »izduraćemo« do tada.