Arhiv tekstova

Mnoge hrvatske udruge kulture u Vojvodini zbog nedostatka prostora imaju problem održavanja proba, sastanaka, manifestacija i drugih važnih skupova. HKUD »Vladimir Nazor« iz Sombora još od osnutka u vlasništvu ima najveću zgradu, veću nego bilo koja druga hrvatska udruga na ovim prostorima. Smještena je na vrlo frekventnom mjestu u središtu grada, a njene brojne prostorije plijene veličinom i ljepotom. 

Osnivanjem društva 1935. godine, službeno 1936. godine, članovi tadašnje uprave i članovi društva prikupljali su dobrovoljne priloge, podigli kredit i kupili prvu zgradu Hrvatskog doma, koja je poslije Prvog svjetskog rata na prijedlog Skupštine općine zamijenjena za današnju, na Vijencu Radomira Putnika. Ova je zgrada nekada bila prizemna i pripadala je pivovari »Avala«. Uz pomoć dobrovoljnih priloga i radnih akcija podignut je još jedan kat, a obnova i rekonstrukcija trajali su oko 15 godina. Velika dvorana je duga nešto više od 30, a široka 14 metara. U prizemlju su još dvije velike prostorije, od kojih je u jednoj nekada bila kavana, druga se i danas izdaje u zakup, a tu je i ured društva. Postoji i jedna dvorišna prostorija iz koje se može izravno doći do pozornice, dok je na katu smješteno pet velikih prostorija s balkonom u dvorani. Godine 2004., uz pomoć donacije Vlade Republike Hrvatske, renoviran je krov, spušten strop i urađene elektroinstalacije.

 

Utjecaj konkurencije

 

Sada već bivši predsjednik HKUD-a »Vladimir Nazor« iz Sombora Šima Raič kaže kako moraju biti zadovoljni ovakvom zgradom, ali ona donosi i određene probleme i iziskuje velik novac.

»S obzirom na veličinu zgrade, imamo i velike rashode«, kaže Raič. »Tu ne postoje samo režijski troškovi: struja, voda, telefon, već i komunalije koje nas mjesečno koštaju preko 20 tisuća dinara. To su najosnovnije stvari, plus grijanje. Grijemo se uz pomoć čvrstog ogrjeva, a u ovisnosti o zimi potrebno nam je oko 30 do 35 kubika drva. Mnogi su mi na raznim sastancima govorili: ‚Blago vama, vi imate svoju zgradu.‘ To je točno, imamo zgradu koju su napravili naši stari i nama je ostavili, a mi je želimo predati mlađim naraštajima, ali ona iziskuje puno novca, iznose koje je teško opskrbiti svakoga mjeseca. Zato jedan dio zgrade, jedan prostor izdajemo i iz toga uspijevamo pokriti troškove. U posljednje vrijeme, u ovim kriznim godinama, znali smo biti i bez zakupa, a otvaranjem dvorane konkurenta KTC-a u Somboru ostali smo i bez izdavanja prostora za svatove.«

 

Zakupci dolaze i odlaze 

 

Interesantno je kako su prostor koji se izdaje iznajmljivali mnogi zakupci, ali su brzo i zatvarali, obično za svega nekoliko mjeseci, iako se zgrada nalazi na prometnom mjestu u središtu grada. Na pitanje koji je razlog tome, Šima Raič odgovara: »Lokacija je na dobrom mjestu, ali sami zakupci se ne organiziraju dobro. Odlazio sam više puta kod čovjeka koji je u ovom prostoru spremao gotovu hranu. Ali jednom nije imao ovo, drugi puta ono, nije mogao izdržati i morao je zatvoriti. Nakon toga ovdje je bio kineski restoran. Ljudi su ovdje dolazili iz znatiželje probati kinesku hranu i poslije više nisu dolazili, tako da je i vlasnik tog restorana morao zatvoriti. Poslije nam je dolazilo nekoliko novih zakupaca, a najpovoljnija ponuda nam je od knjižare ‚Lilas‘ koja je zakupila prostor. Nadam se da će oni ovdje dobro funkcionirati i ostati duže vrijeme«, smatra Šima Raič.

Osim prostorija koje su izuzetne za rad sekcija, ovo društvo ima odlične prostorije za garderobu, knjižnicu i za druge namjene.

Z.Gorjanac