Arhiv tekstova

Kao što je za hrvatski narod u cjelini velika šteta što hrvatski prijevod Svetoga pisma iz pera Bartola Kašića nije tiskan u vrijeme kada je napisan (nego stoljećima poslije), tako je i za Hrvate u Bačkoj velika i neprocjenjiva šteta što »Kulturna povijest bunjevačkih i šokačkih Hrvata« nije objavljena kada je napisana, nego je dugi niz desetljeća ostala u rukopisu, daleko od očiju javnosti. Kao što bi Kašićev prijevod Svetoga pisma najvjerojatnije bio usmjerio razvoj hrvatskoga književnoga i poslije normiranoga jezika u drugom pravcu, tako bi i Evetovićevo djelo odigralo iznimno važnu ulogu u jačanju nacionalne svijesti Hrvata u Bačkoj, pa danas ne bi bilo Bunjevaca nehrvata, ili bi im broj bio zanemariv. Jednostavno nije bilo sreće. 

Svoje kapitalno djelo, koje je s toliko pomnje, ljubavi i istraživačke predanosti dugo stvarao, Evetović je dovršio u nesretnom povijesnom trenutku, početkom 1941 godine. U svojoj Uvodnoj riječi Evetović piše: »Neka Bog da, da ova knjiga urodi korisnim i dobrim plodom: da se u borbi za svoje pravo i svoj narodni ponos ugledamo u svijetle primjere naših pređa.« Da knjiga nije ostala u rukopisu, ta bi se njegova želja sigurno i ostvarila. Ovako su se čitatelji mogli početi upoznavati s ovim Evetovićevim djelom tek u novije vrijeme, kada se djelo počelo objavljivati u nastavcima u časopisu »Klasje naših ravni«. 

 

NEOBJAVLJIVANA TIJEKOM SFRJ

 

Svakomu tko pročita Evetovićevu »Kulturnu povijest bunjevačkih i šokačkih Hrvata« postaje savršeno jasno zašto je u Jugoslaviji ta znanstvena monografija bila osuđena na neobjavljivanje. Zadivljuje spoznaja o količini literature i arhivskih spisa koje je Evetović kao ozbiljni istraživač proučio. Neobjavljivanje njegova djela nanijelo je u velikom mjeri nepopravljivu štetu Hrvatima u Bačkoj, posebice učvršćivanju i jačanju njihova nacionalnoga identiteta i nacionalnoga ponosa. Navođenjem brojnih pisanih dokumenata, arhivskih izvora, literature, rasvjetljavanjem događaja, Evetović, kao malo tko prije i poslije njega, pokazuje koliko je silno intelektualcima iz redova bunjevačkih i šokačkih Hrvata u Bačkoj bilo stalo do njihova hrvatstva, a posebice onima u Subotici. Njihove je težnje pratio i puk. Među inim, Evetović je već u svoje vrijeme jasno istaknuo kako je podunavski Hrvat fra Lovro Bračuljević, savjetujući da valja pisati onako kako se govori, čak stotinu godina prije srpskoga »oca jezika« Vuka Karadžića, postavio načela fonološkoga pravopisa. Među nizom dragocjenih informacija i djela, ističemo ovom prigodom i Evetovićev opis djela »Žalostica žalosna«, kojega je autor Ivan Nepomuk Ambrozović. U djelu je riječ o odnosima među različitim narodima u gradu Somboru i u Bačkoj sredinom 19. stoljeća. Ali to nipošto ne znači da su ostali podatci i izvori manje zanimljivi. Izdvojit ćemo npr. i razmišljanje srpskoga sveučilišnoga profesora dr. Dušana Popovića, objavljeno 1940. »Bunjevci su još uvijek ona nacionalno nesvijesna masa, koja ne misli o svojoj nacionalnoj pripadnosti. Hrvati su oni koji bi se mogli nazvati probuđenim Bunjevcima. .... Jugoslaven se stvara od Srbina, Hrvata, Slovenca, Bugarina. Više komponenata Jugoslaven nema. Treba dakle prvo biti jedno od njih, pa poslije Jugoslaven. ... Svi ste, brate, Hrvati! A što ste do đavola, ako niste to?«.

Evetovićeva je knjiga prava riznica dragocjenih spoznaja. Istaknuti ih samo dio – značilo bi ponovo ispisati stranice i stranice. Zato umjesto toga, valja uzeti u ruke Evetovićevo djelo i pročitati ga. Na temelju znanstvenoga istraživanja ovoga vrijednoga autora, čitatelj njegova djela upoznat će se s velikim hrvatskim rodoljubima iz redova bunjevačkih Hrvata, doznat će o brojnim kulturnim društvima i udrugama u kojima su se okupljali, itd. itd. Nakon toga, sve rasprave o bunjevačkom nacionalnom identitetu postaju besmislene. Ostaje samo istina koju danas nagrizaju perfidne političke manipulacije.

 

JEZIČNE ZNAČAJKE

 

Pri priređivanju Evetovića djela za tisak, nastojalo se njegove jezične značajke sačuvati u što izvornijem obliku. Zbog toga su stanovita odstupanja od današnje pravopisne norme logična i neizbježna. Zbog širega konteksta bunjevačke ikavice, ostavljena su i pojedina Evetovićeva ikavska pravopisna rješenja koja odstupaju od današnjega pravopisa. Evetovićeva jezična rješenja: fonološka, morfološka, rječotvorbena, sintaktička, leksička – načelno su ostavljena neizmijenjena kao jezični dokument vremena i prostora u kojem su uporabljena. Ta autorova rješenja u mnogočemu su raznovrsna, ali su nedvojbeno svjedočanstvo Evetovićeva napora i želje da piše normiranim hrvatskim književnim jezikom. Naravno, izmjene su učinjene u primjerima koji se u rukopisu mogu prepoznati kao očiti lapsus calami, ali tu je uvijek riječ o sitnijim ispravcima. 

Bitno je još jednom naglasiti da je Evetović želio i nastojao pisati onodobnim hrvatskim književnim jezikom. Za svoj zavičajni govor odlučno naglašava: »Ikavski je govor eminentno hrvatski.« Na drugom mjestu nastavlja kako u gradu Subotici »službeni jezik u upravi bio je hrvatski, koji je kasnije zamijenjen latinskim jezikom. Od 1834. službeni jezik je mađarski. Od toga doba naseljavanje Mađara biva u sve većem broju.«

 

O ŽIVOTU BUNJEVAČKIH I ŠOKAČKIH HRVATA

 

S velikim poštovanjem piše o biskupu Ivanu Antunoviću: »Biskup Antunović, naš preporoditelj, koji je javno ispovijedao hrvatstvo i pisao čistim književnim jezikom hrvatskim i ijekavštinom, nije mogao nazivati jezik kojim je pisao, hrvatskim. Ne imajući drugoga izlaza iz ove teške tjeskobe, on je udomaćio ime bunjevačko i šokačko, da makar i pod tim topografskim imenima širi hrvatsku prosvjetu.«

Ponekad je doduše u manjoj mjeri i kontradiktoran, pa npr. najprije naziva Hrvate u Keči, Karaševu i Klokotiću bunjevački ili šokački Hrvati, a kasnije točno navodi da su Kečani podrijetlom Turopoljci, dok su Karaševci možda potomci slavenskoga stanovništva koje je u tom dijelu Banata živjelo od starine.

U Evetovićevo vrijeme Bunjevci još uvijek žive od svoje zemlje i od poljoprivrede te, kako piše naš autor: »Za trgovinu i obrt imaju manje smisla. Ove su staleže Bunjevci uvijek prezirali.« Budući da je to ipak vrijeme početka velikih društvenih promjena, dalje nastavlja: »Danas se već mijenjaju prilike i u ovom pogledu.« Poput mnogih bunjevačkih autora, prisjeća se kako je težak bio život bunjevačkih žena: »Život snaha na salašu nije baš ružičast i poželjan. Nemaju nikakvih prava, ali tim više dužnosti i rada. One svršavaju sve poslove, pa i one najzadnje, u kući. Kao obične služavke moraju dvoriti didu i majku. Ne smiju ništa prigovarati i moraju biti najuljudnije prema svakome članu zadruge. ... Posve je drukčiji život djevojaka. Bave se isključivo ručnim radom. ... takav im je život još od starih vremena, kada je djevojka bila najveće blago u obitelji, koje su prema ljepoti prodavali za veću cijenu.«

Inače je u cijeloj monografiji izrazito autorovo nastojanje da pokaže kako je bunjevačka pisana riječ i ostala kulturna baština integralnim dijelom hrvatske književne i kulturne baštine. Pišući npr. o knjizi znamenitoga fra Mihovila Radnića Pogrđenje ispraznosti od svijeta, Evetović ističe: »Cenzor prve knjige Radnićeve bio je Petar Bosdarić, kanonik dubrovački. Dozvola za štampanje ove knjige data mu je 2. kolovoza 1683. god. u Rimu. Tako je prva naša štampana knjiga ugledala svjetlo pod okriljem Dubrovnika, ove kolijevke hrvatske književnosti, napisana je ijekavštinom i hrvatskim književnim jezikom, a posvećena je namjesniku Kristovu. Time je udaren temelj i označen pravac naše knjige. Ona je hrvatska i čini skladnu cjelinu sa književnosti ostalih hrvatskih krajeva.« Isto tako npr. ističe kako je fra Petar Lipovčević svoje Zahvalno govorenje održao 2. rujna 1779. na hrvatskom jeziku na kraljevskom dvoru u Budimu. Riječ je o svečanom govoru pred uglednicima u povodu obljetnice oslobođenja od turskoga jarma.

Jasno pokazuje koliko je školstvo bunjevačkih Hrvata, koje se teškom mukom u Austro-Ugarskoj ustrojavalo, teško stradalo u Kraljevini SHS, odnosno Kraljevini Jugoslaviji, kada je počela srbizacija bunjevačkohrvatskih škola. Mnogi od problema o kojima piše Evetović aktualni su i danas, jer bezobzirni nasrtaj na nacionalni identitet bunjevačkih Hrvata, koji je tada započeo, sada se nastavlja nesmanjenom žestinom.

Svjestan važnosti vlastitoga rada, Evetović piše: »Djelo je opsežno i prvo ove vrste. U njemu je sve duševno blago, što ga imaju bunjevački i šokački Hrvati.«

Evetoviću i mnogim drugim velikanima duha i pera o kojima on piše, na prvom su mjestu bili Bog i narod. Interes kolektiva bio im je ispred maloga osobnoga interesa i takav su svijet promicali. Na žalost, danas smo svjedoci brutalnoga liberalizma u kojem je pojedinac sam sebi centar svijeta, a posljedice takvoga načinja i poimanja života već su u sadašnjosti krajnje zabrinjavajuće, a u budućnosti nesagledive. Evetović se kao čovjek formirao i u travničkoj gimnaziji koju su završili mnogi budući istaknuti hrvatski katolički intelektualci. Danas nam je i sustav srednjega i visokoga školstva takav da teško više može biti rasadište istinskih intelektualaca, solidno obrazovanih i duhovno oplemenjenih. Evetovićeva knjiga nastala je u posve drukčijem ozračju.

Zbog toga i svega navedenoga i nenavedenoga, ovo je do sada nedvojbeno najvažnija knjiga koja se tiska u nakladi »Hrvatske riječi«.