Arhiv tekstova

 

Prošli su Duhovi. Jedan od najvećih dana u crkvenoj godini. Njime završava uskrsno vrijeme, a započinje povijest Crkve koja pamti početak ali nema završetka... Na sudnjem danu Crkva se nada iz ovog stanja putovanja prijeći u slavnu vječnost. Našu mjesnu crkvu na Duhove ujutro iznenadio je događaj kojeg su napravili počinitelji koji misle da je Crkva prošlost, a da joj oni mogu suditi vrijeđajući najveće svetinje. Nisam se ljutio, bio sam žalostan. Ne toliko zbog sebe koliko zbog povrede dostojanstva svetoga mjesta. Naime, provalili su prvi puta u povijesti u kapelu na Bunariću i htjeli obeščastiti Gospinu sliku. S pravoslavne kapele su skinuli bakarni lim a u našoj kapeli pokušali obeščastiti milosni lik. 

Vjernici znaju da Crkva ne poznaje osvetu, ali poznaje molitvu za počinitelje. Znamo da su socijalne prilike teške, ali ne možemo razumjeti nečiju nevjeru koja je aktivna u obeščašćivanju. Kao ispit savjesti sebi i njima donosim tri kratke priče. Možda će se činiti da su priče naivne, ali postoje autentični svjedoci da su ipak istinite. Želim i nama i njima da se ne nađemo u situaciji pogažene savjesti koja nema spasa. Kratke priče glase ovako: 

 

Stid i strah protiv ispovijedi

 

Sv. Antonin, nadbiskup Firence, pripovijeda kako je neka djevojka popustila napasti i pala u teški grijeh. Sva je zbunjena i mučena od grižnje savjesti govorila u sebi: »Kako ću smoći hrabrosti ispovjediti ovaj grijeh?.« Zbog stida i straha nije mogla ovaj grijeh ispovjediti. Tako je učinila i drugi još veći: svetogrđe. To joj je umnožilo grižnju savjesti. Radi smirenja pošla je u samostan u nadi da će ondje obaviti veliku ispovijed. Ali i ondje je svlada stid i prešuti svoj grijeh. Jednostavno, ispovjednik nije mogao grijeh upoznati. Tako je i dalje množila svetogrđa. Konačno je oboljela na smrt i tada se odlučila dobro ispovjediti. Ali joj prokleti stid i strah u onim zadnjim trenucima zatvori usta. Primila je sakramente s prividnom pobožnošću, ali svetogrdno. Tako je u svojim grijesima umrla. Dobre su sestre vjerovale da je sigurno spašena. Kad su jednoga dana u crkvi molile za nju, dopusti Bog, mnogima za pouku, da im se ukaže nesretnica koja je rekla: »Prestanite moliti za mene! Ja sam osuđena, jer sam uvijek u svojim ispovijedima prešutjela grijeh počinjen u mladosti!«  

Sv. Franjo Jeronim, slavni pučki misionar, propovijedao je na trgu grada Napulja. Upravo je govorio o strahovitoj istini pakla. Tu u blizini trga stanovala je jedna opaka žena Karolina. Za vrijeme propovijedi provirivala je ona kroz prozor te rukama pravila bestidne pokrete. Smijala se i željela se izrugati misionaru i smetala je slušateljstvu. Kad je svecu već toga bilo dosta, upravi joj nekoliko riječi: »Jao vama, kćeri! Ako se i dalje budete opirali milosti Božjoj, za osam ćete dana biti kažnjeni!« Nesretnica nije marila za to, nego je i dalje nastavila smetati. Prošlo je osam dana. Svetac je ponovno tu došao na isti trg da održi drugu propovijed i zaustavio se pred onom kućom. Prozori su bili zatvoreni i sve tiho. Upitao je nazočne za razlog. Odgovorili su mu kako je ova nesretnica nenadano umrla prije nekoliko sati. »Umrla?!«, upita svetac, i još k tome nenadano. Hajdemo je pitati kako je sada i gdje je ona? Je li joj išta pomoglo izrugivanje pakla? Svetac uđe u kuću pokojnice praćen velikim mnoštvom. Najprije se malo sabere i pomoli. Zatim pogleda mrtvo tijelo i poviče: »Karolino, kaži mi gdje si ti sada?« Mrtvo tijelo pokojnice otvori oči, podigne malo glavu i žalosnim glasom reče: »Ja sam u paklu!« Sve nazočne je obuzela strahovita jeza. Neki su od str­aha odmah pobjegli, a drugi su se plačući tiskali oko čudotvorca. Jedan očevidac je pod zakletvom rekao: »Bio sam nazočan kod događaja. Na mene je učinio takav dojam da još i danas svaki put, kad prolazim pokraj one kuće, osjećam kako mi žilama prolazi jeza i čini mi se da čujem glas: ‘Ja sam u paklu!’«  

 

Božje milosrđe

 

U jednoj našoj bolnici ležala je mlada žena. Bila je na smrti. Umirala je s teškom savješću koju su teretili grijesi protiv majčinstva. Imala je na duši mnogo pobačaja. Rodbina je pozvala svećenika da bi joj pomogao da se s Bogom izmiri. Nije htjela. Odbila ga je. Kad joj je svećenik pružio raspelo, da ga barem poljubi, ona je pljunula na nj. Iza toga je izdahnula. Neka Gospodin bude milostiv njenoj duši! Što je s tim postigla? Možda je mislila da su njeni grijesi toliko veliki da ih Bog ne može oprostiti. Tako sotona zavarava mnoge na času smrti. Bog oprašta svaki grijeh za koji se iskreno kajemo i odlučujemo se popraviti. Sjetimo se razbojnika s desne strane Isusove. On se obratio gledajući kako Isus sve strpljivo podnosi, a nevin je. Ponizno mu je rekao kajući se za svoje grijehe: »Isuse, sjeti me se kada dođeš u svoje kraljevstvo.« I naš božanski Spasitelj za par sekundi obeća mu raj: »Još danas, kažem ti, bit ćeš sa mnom u raju!« Zar ovim riječima nije Isus dao nadu svima koji to žele?! 

Dakle, nije na meni pozivati se čak na Božju pravdu nego na Božje milosrđe. Ako su vremena teška, ne moraju biti naši teški grijesi.