Arhiv tekstova

Da bi male stranke ušle u Narodnu skupštinu Srbije, one na izbore izađu na listama velikih stranaka, a čim uđu u parlament, izdvajaju se u zasebne zastupničke klubove i to u očima birača ostavlja dojam hiperfragmentiranog stranačkog sustava, a samim tim i društva, smatra dr. sc. Slaviša Orlović, profesor Fakulteta političkih nauka u Beogradu, specijalist za pitanja političkog sustava. Zbog toga, kaže on, u srbijanskom parlamentu danas imamo 21 identificiranu stranku, 10 zastupničkih klubova i jednog neovisnog zastupnika, iako je na izborima u parlament ušlo samo 5 većinskih lista i 3 manjinske. Osim toga, na fragmentaciju političkog društva utječe i borba za vlast unutar stranaka, koje su po svojoj strukturi nedemokratske, hijerarhijske, oligarhijske i liderske, što znači da u borbi za vlast unutar stranke nema frakcija, a to opet dovodi do cjepkanja stranaka. Nema stranke iz koje se nije izdvojilo više drugih stranaka.

Slaviša Orlović je o stranačkom fragmentiranju društva govorio prošle subote u Subotici na tribini Agora, na kojoj su uvodničari bili još i zamjenik predsjednika Skupštine grada Subotice Slavko Parać i vijećnik u Skupštini grada i profesor Ekonomskog fakulteta u Subotici dr. sc. Radmilo Todosijević.

 

I drugi imaju svoja »dva Srbina i tri stranke«

 

Srbijanski državni parlament karakterizira i promjenljivost većine, što također nije česta pojava u drugim društvima. Jedna je većina recimo, kaže dr. Orlović, glasovala za energetski sporazum s Rusijom, druga za sporazum o stabilizaciji i pridruživanju, treća za različite zakone, četvrta za proračun. S tim u svezi, profesor Orlović naglašava kako u ovom momentu nije jasno što bi na pitanje je li SVM u vladajućoj koaliciji ili izvan nje, odgovorio SVM, a što ostatak koalicije, budući da je SVM glasovao protiv proračuna, a proračun je pitanje na kojem pada vlada. Također nije jasno je li LDP oporbena stranka, s obzirom da ta stranka glasuje za mnoge zakone s obrazloženjem da time podržava europski kurs Vlade. 

Profesor Orlović upozorava i na problem da ovdašnje političke stranke sve drže predmetom političke kompetencije. 

»Recimo, nema političke stranke koja nije imala svoj model ustava«, kaže Orlović. »Na čemu se onda gradi bazični konsenzus oko kojeg onda nema spora? Hoćemo li u Europu ili nećemo? To ne treba biti predmet kampanje stranaka, kao što je to nametnula Koalicija za europsku Srbiju kao okosnicu kampanje i pobijedila na izborima. To više neće biti tema na način kako je bilo prije. Stabilne demokracije ne dopuštaju da se na tim pitanjima fragmentira društvo. Kada dođe do promjena u SAD-u ili Velikoj Britaniji, nema ni dobrih ni loših signala, nema promjene u vanjskoj politici. To se treba dešavati i kod nas, a ne da to ovisi o ministru vanjskih poslova, ili o stranci na vlasti.« 

Profesor Orlović smatra i kako princip »dva Srbina tri stranke« nije točan. 

»Pogledajte stranke nacionalnih manjina. Svatko ima taj sindrom, osim ako ih Srbi nisu zarazili. Mađari imaju više stranaka koje pretendiraju predstavljati zajednicu, Bošnjaci u Sandžaku također, a pogledajte na jugu Srbije koliko ima (albanskih) stranaka.«

 

Neravnopravna zastupljenost i u državnim, ali i u lokalnim tijelima

 

Slavko Parać je govorio o stranačkoj fragmentaciji Subotice:

»S obzirom da je politička fragmentacija u gradu višeslojna, ja bih naglasio prije svega onu koja je najvidljivija, onu koja je u najdužem razdoblju dominirajuća, a to je etnička fragmentacija«, rekao je Parać. »Svakako bi trebalo reći i neke izvore i razloge takve etničke fragmentacije, a to je da je stranački ansambl u Subotici, kao i u državi, stvaran na odru bivše Jugoslavije. Prelazak na višestranački sustav je pokraj ideoloških različitosti donio i osnivanje etničkih, jednonacionalnih političkih stranaka, koje su duže vrijeme dominirale u lokalnoj vlasti. Kao zaštita od dominantnog većinskog utjecaja dolazi do izražavanja i manjinskih nacionalizama, nacionalne homogenizacije i sklanjanja u nacionalne rezervate. Subotica je na taj način podijeljena. U prvim ratnim godinama ove su manjinske stranke stvarale ambijent stabilnosti i povjerenja u gradu, ali su u jednom dužem razdoblju vladanja stvorile etničke elite koje su se profesionalizirale i koje su od te svoje djelatnosti praktički stvorile novu gospodarsku granu, a to je etnobiznis. Pod svaku su cijenu pokušavale opstati na vlasti, i jenjavanjem ratnih sukoba, smanjivanjem nacionalnih tenzija, bile su primorane pred izbore stvarati nacionalne napetosti, kako bi svoje etničke zajednice stavljale pod vlast svojih elita.« 

Parać smatra kako je u tom razdoblju, s jedne strane, u izvedenim državnim tijelima i institucijama u gradu došlo do promjene etničke strukture na štetu pripadnika manjinskih zajednica, a s druge strane se u lokalnim tijelima, javnom sektoru, te brojnim novostvorenim institucijama na etničkoj osnovi, odvijao obrnuti proces – u korist građana manjinskih zajednica. 

»Tako mi danas, kao ostatak tog perioda, imamo institucije u kojima doista imamo vidljivo neravnopravnu nacionalnu zastupljenost, ali i kada je riječ o institucijama lokalne vlasti, pogotovo kada je riječ o nekim javnim poduzećima koja su gotovo jednonacionalna. Dakle, tu možemo govoriti o negativnoj konotaciji takve jedne etničke fragmentacije grada.« 

 

Etničke stranke gube dominantnu poziciju

 

Nakon demokratskih promjena i normalizacije odnosa među novonastalim državama, na dnevni red su, smatra Parać, došla ozbiljnija pitanja, koja su kao posljedica »ratnih ludorija« prije svega bila: siromaštvo građana, razvoj grada, otvaranje novih radnih mjesta i sve ono što je bitno za život građana. 

»Ta anakrona programska politika etničkih stranaka dovela je do njihovog vidnog slabljenja, tako da je već na izborima 2004. godine to bilo primjetno, a nakon izbora 2008. etničke stranke gube dominantnu poziciju«, kaže Parać. »Svakako je bavljenje unapređivanjem manjinskog položaja bilo korisno i važno, ali su na neki način zapostavljena razvojna pitanja grada. I ono što je sada zadatak, jest pokušaj stvaranja konsenzusa političkih stranaka – što su to ključna pitanja razvoja grada, oko kojih ne bi trebalo biti spora. Pitanje unapređenja manjinskog položaja jest vrlo bitna stvar, no ono što je u jednom momentu veoma važno za pripadnike građana u manjinskom položaju, ne mora biti jednako važno za sve građane. Ali, ono što je bitno za sve građane, sigurno je bitno i za sve pripadnike manjinskih zajednica. Oko tih nekih stvari koje ne bi trebale biti sporne, mislim da treba stvarati ambijent konsensusa, a oko svih ostalih stvari oko kojih postoje realne razlike, i oko kojih doista možemo razgovarati, ne mora biti konsensusa i to je sve stvar daljnje političke borbe i naklonosti građana.«

Profesor Radmilo Todosijević je, među ostalim, govorio o zapošljavanju po političkoj podobnosti, gdje se zapostavljaju socijalna hijerarhija i sociologija društva. »Trebaju li građani drugih stranaka u odnosu na stranku na vlasti biti u podređenom položaju, ili je ovo država svih građana?«, zapitao se dr. Todosijević, naglasivši kako niti jedna vlast u gradu, kako god ona bila sastavljena, ne bi smjela biti formirana bez sudjelovanja pripadnika mađarske zajednice.

 

Z. Perušić