Arhiv tekstova

Jedan od postulata demokratskoga izbornoga procesa jest osiguranje pravnih i političkih pretpostavki za slobodne i poštene (engl. free and fair) izbore, na čemu su se 1990-ih temeljili domaći i međunarodni prosvjedi i borba protiv izbora što ih je režirao Miloševićev režim, zbog kojih je svrstavan među tzv. fasadne demokracije. Političke promjene nakon njegova rušenja omogućile su reformu izbornoga sustava u Srbiji, koji uglavnom zadovoljava suvremene demokratske standarde, pa su zahtjevi za njegovim promjenama usmjereni tek na njegovo poboljšavanje radi pravednijeg političkog predstavljanja izražene volje biračkoga tijela te zahtjeve manjinskih zajednica za zajamčenim mandatima kakvi postoje u svim državama bivše Jugoslavije, osim u Srbiji.

Međutim, izbori za manjinska vijeća ne mogu dobiti ocjenu kakva važi za opće izbore. Kod prvih manjinskih izbora, provedenih na temelju Zakona o zaštiti prava i sloboda nacionalnih manjina i Pravilnika o načinu rada skupštine elektora za izbor nacionalnih vijeća iz 2002., temeljni je problem osiguranja poštenog izbornoga procesa bio nepostojanje ovjere potpisa za podršku elektorima. Kako je tada trebalo tek etablirati manjinska vijeća, ovome je progledavano kroz prste u očekivanju skore i bolje zakonske regulacije. Tako je prošlogodišnji Zakon o nacionalnim vijećima nacionalnih manjina predvidio neposredne i posredne izbore za manjinska vijeća, a iako je postavio neke mehanizme za osiguranje fair izbora, već je u dosadašnjoj praksi došlo do ozbiljnih povreda ovoga načela.

 

Podnošenje zahtjeva za upis

 

Kada je riječ o neposrednim izborima, u fazi pripreme Zakona očekivalo se da će sama državna tijela sastaviti posebne popise birača nacionalnih manjina, ali kako ona, navodno, nisu raspolagala podacima o nacionalnoj pripadnosti stanovnika, a podaci iz popisa pučanstva su tajni, posao stvaranja popisa prebačen je samim pripadnicima nacionalnih manjina, što je vjerojatno jedinstveno rješenje u svijetu. Kako je, međutim, postupak za upis u popis birača potpuno liberaliziran (nepostojanje bilo kakve verifikacije istinosti potpisa na zahtjevima), u praksi je došlo do mamutskih neregularnosti, jer su, radi postizanja zakonom propisanoga cenzusa za provođenje izravnih izbora (formula »50% minus 20%«), masovno upisivani pripadnici manjina koji nikada nisu potpisali takav zahtjev ili su upisivani pripadnici većinskoga naroda po nalozima svojih političkih stranaka. 

Najpoznatiji su takvi slučajevi upisa u bunjevački popis birača, za koji dobro obavješteni izvori iz same ove grupacije potvrđuju kako je skupljeno tek oko 1500 autentičnih zahtjeva za upis, dok su preostalih 6500 u subotičku Gradsku kuću stizali zadnjih tjedana i dana pred istjek roka u poštanskim pošiljkama od po više stotina zahtjeva, a uz to su se u njega masovno upisivali i članovi i simpatizeri srpskih desnih političkih stranaka. Prema medijskim izvješćima, slično je bilo i u istočnoj Srbiji, gdje su Srbi članovi SPS-a dobili partijski nalog da se upisuju u popis birača vlaške manjine (relacije Vlasi – Rumunji gotovo su identične ovdašnjima Bunjevci – Hrvati). 

Prema tomu, nisu točne tvrdnje Ministarstva za ljudska i manjinska prava da se u manjinske popise birača upisalo gotovo 400.000 pripadnika manjina, već je stvarni broj pripadnika manjina koji su podnijeli zahtjev za upis znatno manji. Iz srbijanskoga političkoga establišmenta jedini je na ove neregularnosti javno ukazao povjerenik za informacije od javnoga značaja Rodoljub Šabić, jasno naznačiviši da se radi o teškim oblicima kršenja ljudskih prava. Ove zlouporabe morale bi biti predmetom i za javno tužiteljstvo, a zasigurno je da makinacije ne bi mogle biti izvedene da u njih nisu bili uključeni i pojedinci iz struktura vlasti, uključujući i lokalne, koji su nezakonito stavljali na raspolaganje informacije iz službenih baza podataka.

 

Postupanje s elektorskim prijavama

 

Kada je riječ o dosadašnjem tijeku predizbornoga elektorskoga procesa za Hrvatsko nacionalno vijeće, zadnjih je tjedana nizom postupaka veoma ozbiljno doveden u pitanje legitimitet predstojećih izbora. Najprije, iako je zadnji dan za predaju elektorskih prijava bio petak, 7. svibnja, elektorske su prijave pristizale i prihvaćane su do srijede, 12. svibnja. Nadalje, Ministarstvo za ljudska i manjinska prava je do 18. svibnja nerazložno odugovlačilo s objavljivanjem imena potvrđenih elektora. No, bît je ove neregularnosti što je predano na desetke nepotpunih elektorskih prijava, za koje su se potpisi kontinuirano nastavljali i nastavljaju se prikupljati i poslije 7. svibnja, te je Ministarstvo faktički produljilo rok za predaju elektorskih prijava. Prema subotičkim političkim kuloarima, po stranačkoj su se zapovijedi u manjinski popis birača morali upisivati i članovi stranaka koji su iz većinskoga naroda, da bi se imalo što više hrvatskih elektora. Također je više nego simptomatično što Ministarstvo nikada nije objelodanilo koliko je predanih elektorskih prijava bilo potpunih, a koliko nepotpunih, što bi dalo odgovore na mnoga pitanja. S time je u vezi i to što su na prvi objavljen popis elektora već uvrštene osobe koje su tek poslije 7. svibnja prikupile potrebnih 100 potpisa... 

  Sve, dakle, ukazuje da su izvan očiju javnosti rađene velike makinacije da bi se namaknuo potreban broj elektora radi ovladavanja Hrvatskim nacionalnim vijećem, koje zbog brojnosti i specifičnoga značenja hrvatske populacije (Subotica kao središte, hrvatsko-srpski odnosi, koncentriranost na određenim područjima), privlači neusporedivo veću pozornost određenih struktura vlasti, nego što je to slučaj s makedonskim ili slovenskim vijećem.

 

Razlozi

 

Odgovor na to kako se ovakve teške povrede izbornoga procesa uopće mogu događati leži u činjenici da je manjinska problematika u Srbiji izvan bilo kakvog interesa vladajućih političkih krugova, zbog čega nema ni odgovorajuće kontrole, kakva je umnogome etablirana na općim izborima. No, ishodište povreda nalazi se u činjenici što su pojedine velike nemanjinske političke stranke uključile svoju stranačku infrastrukturu u manjinski izborni proces radi ovladavanja manjinskim vijećima, iz različitih pobuda: ideološki razlozi (npr. bunjevačko i vlaško vijeće), politikantstvo (sinekuralno zadovoljenje svojih članova iz redova manjina) i ovladavanje manjinskim zajednicama (stvaranje poslušnih manjinskih elita)! Za odredbu članka 71. stavak 1. Zakona o nacionalnim vijećima, prema kojemu izborne liste mogu predavati jedino manjinske političke organizacije, kao i grupe građana upisane u posebni popis birača, vjerojatno oni ne haju puno, jer, ne treba se, valjda, držati zakona »kao pijan plota«, a kamoli njegova duha...

Slaven Bačić