Arhiv tekstova

Blagoslov jela stara je crkvena i pučka tradicija Hrvata na ovim prostorima. Sastavni je dio uskrsnih običaja. Blagovanje blagoslovljene hrane iskrena je želja vjernika da u zajedništvu obiteljskog stola budu trajno povezani s uskrslim Gospodinom i žive kao novi ljudi. 

Svaki obrok vjernika može podsjećati na gozbu tijela i krvi Kristove, na ljubav koju je Isus pokazao na posljednjoj večeri i na lomljenje kruha u kojem su učenici prepoznali uskrslog Gospodina. Najčešće na Veliku subotu ili u rano jutro na sam dan Uskrsa netko iz obitelji u košari odnosi u crkvu jelo za blagoslov. Za uskrsni blagoslov nose se: jaja, kruh, kuhana šunka, luk, hren. Jelo bi na svetenje u za to pripremljenoj košari od pletenog pruća, pokriveno tarkom, obično nosile djevojke ili mlade žene. 

U puku se oduvijek vjerovalo kako se može »promašiti« i uskrsnu ispovijed i obrede Velikog četvrtka i petka, međutim, ukoliko bi netko »promašio« blagoslov jela, ne bi mu pomogli ni svi sveci Božji. Za uskrsni doručak na trpezi je moralo biti blagoslovljeno jelo. Pojedinci su i tu znali pretjerivati. Jedni bi se trudili pokazati sve što imaju, pa bi jedva teglili košare, drugi bi nosili košarice u koje stane tek po neka pisanica. Uz blagoslovljeno jelo ljudi su u prošlosti vezivali brojne druge, ne baš vjerske običaje i praznovjerja. Tako se govorilo da je grijeh čak i mirisanje blagoslovljena jela prije Uskrsa, a kamoli konzumacija. U nekim se krajevima smatralo da takvo jelo ne smije okusiti tko nije bio na ispovijedi. Prije jela obvezno se mora kušati blagoslovljena sol. 

Ova fotografija nastala je u Sonti, na samom koncu četrdesetih godina prošloga stoljeća.  To što su na snimki s košarama za svetenje umjesto djevojaka momci, nije lokalni običaj, nego izuzetak, koji se zbio samo te godine. Treći s desna, 80-godišnji Mata Andrašić i danas se živo sjeća svega vezanog uz ovu fotografiju. 

»Na svetenje su u pravilu išle djevojke, a ukoliko ih u nekoj kući nije bilo, jelo bi u crkvu nosile mlade žene, ili, što bi bila velika rijetkost, netko od muške mlađarije«, kaže Mata Andrašić. »Moji prijatelji s ove fotografije i ja bili smo mladi i puni duha i ljubavi prema Bogu. Godinu dana prije nastanka ove fotografije nekima od djevojaka skupina mladih komunista pootimala je košare i njihovu sadržinu pobacala u jendek. Onako mladi i siloviti, kad smo za incident doznali dogovorili smo se da slijedeće godine na svetenje idemo mi. Iz takvih su se situacija i rodile priče kako nam država brani odlazak u crkvu, te proslave Božića i Uskrsa. Doista smo ovako svečano odjeveni nosili jelo na blagoslov, pripravni na svaku provokaciju, no, te godine sve je prošlo mirno. Nitko nas nije ni poprijeko pogledao. Tek kasnije, kad su nestale tenzije između nas starosjedilaca i kolonista, koji su mahom bili i članovi komunističke partije, upravo od njih doznali smo o čemu je bila riječ i zbog čega u opisanom incidentu nisu stradale sve košare. Oni su imali popis obitelji koje su trebali spriječiti ne samo u proslavi Uskrsa, nego ih i ‘odučiti’ od upražnjavanja svih vjerskih običaja. Na popisu su bile obitelji čiji su članovi bili i članovi KP. Kako je ideologija ove partije suprotna ideologiji Crkve,  trebalo je pojedincima staviti do znanja da ne mogu sjediti na dva stolca. Družina s fotografije više nije išla na svetenje, ostala su nam samo lijepa sjećanja na vremena koja nam nikada nitko neće moći vratiti.«