Arhiv tekstova

Kolekcionari su, kažu, čudan svijet. Toliko preciznosti, ljubavi, posvećenosti, gotovo zagriženosti, u malo je kojem hobiju.

Ljudevit Vujković Lamić, mlađi, sakupljač je puno toga: od poštanskih maraka, starih subotičkih razglednica, starog novca, preko knjiga, novina, dokumenata, do značaka, privjesaka, kemijskih olovaka, porculanskog i kristalnog servisa, čak i staklenih flašica. Svega ima u njegovoj staroj ali očuvanoj, još pred Prvi svjetski rat izgrađenoj kući u Subotici. A to, da kod Lalike svega ima, znaju mnogi, pa je u njegovoj kući uvijek promenada – svi kojima je nešto, eto baš sad zatrebalo, dolaze, traže, razgledaju, biraju, kopiraju, snimaju i posuđuju. 

 

Marka za bogatstvo

 

»Imam svega i svačega, lakše bi bilo nabrojiti što nemam«, priča Ljudevit Vujković Lamić. »Osnovna mi je sakupljačka strast filatelija, zato što sam još kao dijete od 4-5 godina gledao kako otac sortira poštanske marke. Ljubav prema filateliji naslijedio sam od oca, Ljudevita Vujkovića Lamića Moce, koji se tim hobijem počeo baviti kao gimnazijalac 20-ih godina prošlog stoljeća. Njegova je mati, naime, radi lakšeg odgoja četvero djece bez muža, palog u Prvom svjetskom ratu, držala podstanara koji je radio na pošti i on je donosio marke mom ocu. Ta se očeva zbirka maraka tijekom godina proširila, obogatila, pa sam je naslijedio nakon njegove smrti.«

Ljudevit Vujković Lamić, mlađi, danas ima preko 8000 poštanskih maraka, ali sam kaže kako nije bitan broj maraka, koliko je bitna njihova kvaliteta – što ih manje ima u svijetu, to im je vrijednost veća. 

»Možete imati jednu vrijednu marku i biti bogataš«, kaže Vujković Lamić. Dovoljno je imati jednu marku, primjerice Mauricijus, Gvajanu, ili Crni peny, to su najrjeđe marke u svijetu, pa da budete u vrhu svjetskih filatelista. Gvajana je, recimo, krajem 40-ih godina prošlog stoljeća prodana za 50.000 dolara. Ta je marka do sada promijenila nekoliko vlasnika i danas joj se vrijednost ne zna, jer se ne pojavljuje na izložbama. Jedna od najrjeđih maraka koje posjedujem je mađarska marka od 2 filira, na kojoj je piše ‘Subotica je slobodna’, a otisnuta 11. listopada 1944. godine, znači dan nakon oslobođenja Subotice. Navodno je tih maraka otisnuto nešto više, ali je policija upala u tiskaru koja se tada nalazila u prizemlju zgrade na uglu današnjih ulica Nušićeve i cara Dušana, i oduzela te marke. Otac mi je pričao kako su uspjeli sačuvati pet komada, od kojih je jedna sad kod mene, jedna je u zbirci pokojnog Andrije Šarčevića, a ostale 3 su navodno odnesene u Ameriku. Najstarija poštanska marka koju imam potječe iz XIX. stoljeća.« 

Subotica je inače jedan od rijetkih gradova koji je još 1919. imalo filatelističko društvo i koje i danas neprekidno radi, a najavljeno je kako će ove godine u listopadu biti otisnuta marka u povodu 100. obljetnice leta zrakoplovom čuvenog Ivana Sarića. 

 

Tramvaj kao motiv

 

Zbirka starih subotičkih razglednica našeg sugovornika također nije mala. 

»Neprikosnoveni sakupljači subotičkih razglednica su Sabolcs Prokes, zatim Jozsef Horvát, pa Bela Mirnić, koji je prije dvije godine umro«, kaže Vujković Lamić. »Mirnićeva veoma bogata zbirka razglednica sada se nalazi u Gradskom muzeju u Subotici. Najstarije razglednice koje imam su s kraja XIX. stoljeća. Nažalost, danas rijetko gdje možete naći čak i nove razglednice Subotice, a ako ih na kiosku i možete kupiti, tamo ne možete kupiti i poštansku marku i poslati je, jer se marke danas kupuju samo na poštanskim šalterima, a i tamo se češće koristi šalter mašina, znači razglednice i pisma se šalju bez marke. To vodi ka ‚odumiranju’ filatelije.« 

Gledajući razglednice grada, sve se, kaže sugovornik, može iščitati. Vide se zgrade, parkovi, kandelabri, osvjetljenja, balkoni, natprozornici, krovovi, drveće, ulice, i svaka je na svoj način priča o gradu. Ove će godine u Gradskom muzeju biti otvorena izložba u povodu proslave 40 godina od osnivanja Društva kolekcionara i bit će izložene stare gradske razglednice, a priprema se i izložak na temu subotičkog tramvaja, odnosno trase subotičkog tramvaja na razglednicama. 

»Nedavno sam došao do razglednice na kojoj se vidi kako tramvaj ulazi na glavni gradski trg iz današnje Ulice cara Dušana, pokraj zgrade Gradske knjižnice. To me je začudilo, jer uopće nisam znao da je tuda tramvaj ikad prolazio. Pokušao sam to istražiti, raspitivao se, ali nitko mi nije o tome ništa znao reći. Svi znamo da je tramvaj išao od željezničkog kolodvora, kroz park Ferenca Reichla, korzom, pa pokraj Pelivana do današnjeg Buvljaka, ali ne znam za ovaj krak od knjižnice«, objašnjava Vujković Lamić. 

Kroz poštanske marke i razglednice očitavaju se i smjene država i režima na ovom prostoru. Različiti su jezici na njima, pisma, natpisi na zgradama i dućanima, arhitektura, a ima i toga da je na starim slikama jednostavno prevučen ili precrtan stari naziv na drugom jeziku. 

»Svi znamo da se današnji Trg slobode za vrijeme mađarske okupacije zvao Hitlerov trg, ali nikada nisam vidio fotografiju koja bi to i slikom potvrdila. Sasvim slučajno sam na razmjeni u Segedinu našao razglednicu Subotice iz 1941. godine na kojoj piše Hitlerov trg«, kaže Vujković Lamić. 

 

Međuratno i ratno razdoblje

 

Kolekcija knjiga u kući Ljudevita Vujkovića Lamića posebna je priča. Počelo je s njegovim ocem, pa se nastavilo do dana današnjeg. 

»Obojica smo sakupljali knjige, časopise, novine, dokumente koji se tiču Subotice, pogotovo međuratne. Mogu se pohvaliti kako je više diplomskih radova, magistarskih radova, a sad već i doktorskih disertacija napisano korištenjem i moje zbirke starih dokumenata. Upravo je to međuratno i ratno razdoblje jako zanimljivo jer je bogato detaljima o političkim previranjima, podacima, knjigama, dokumentima, razglednicama. Svi oni koji pišu knjige, zatim novinari, znanstveni novaci i drugi, upravo traže podatke iz tog vremena. Nažalost, ima i onih koji od mene posude knjige ili dokumente, a onda mi ih više nikad ne vrate. Malo je takvih, ali ima ih, a meni te knjige i ti dokumenti znače puno više nego njima. Svakom sam voljan posuditi sve što mu treba, bez ikakve naknade, samo da se navede da je iz zbirke Ljudevita Vujkovića Lamića Moce, i da mi ih vrate.«  

Naš sugovornik ima skoro sve plakate Dužijance i Velikog prela, ali i veliki broj filatelističkih i sportskih plakata. Pored toga veoma je zainteresiran i za stari sport i opsežnu dokumentaciju i fotografije našeg, subotičkog, najstarijeg nogometnog kluba – Bačke. 

»Nesebično mi u sakupljanju pomože prijatelj Grgo Bačlija, koji mi je ustupio sve svoje plakate Dužijance i to je zapravo naša zajednička zbirka. Imam i puno predratnih plakata. Danas, nažalost, nemam mogućnosti od svoje mirovine kupovati stare plakate, razglednice i ostalo, jer sve to košta po 20-30 pa i 100, 200 eura, pa kad naletim na neki zanimljiv, ostaje mi da snimim fotoaparatom i tako odložim i sačuvam. Imam i prilično veliku zbirku različitih fotografija, izuzetno dobro surađujem s Historijskim arhivom Subotica i Gradskim muzejem i uvijek im pomažem, kad im god to zatreba. Zanimljivo mi je da su neki odlazili u Historijski arhiv po dokumente, a direktor Stevan Mačković im je poručio: ‘Idite kod Moce Vujkovića, od nekih dokumenata on ima više nego mi’. Recimo, svoj magistarski i doktorski rad je, koristeći se i mojom zbirkom dokumenata, napisao u hrvatskoj zajednici poznati znanstvenik Krešimir Bušić iz Vinkovaca, a kod mene je dolazio i moja dokumenta koristio i mladi povjesničar Mario Bara iz Sombora. Većina onih koji su pisali knjige i monografije o Subotici također su dolazili kod mene, primjerice Boško Krstić, Milovan Miković, a surađivao sam i s Gašparom Ulmerom. Moja će zaostavština dokumenata također otići u Historijski arhiv.« 

 

Žackalo i Hrvatska riječ

 

Lalika, kako ga prijatelji i brojni poznanici zovu, sakuplja i novine, sve koje se tiču Subotice. Subotica je, priča on, 1907.-1908. imala 6-7 dnevnih novina. Jesu to bile ponekad novine od po 4 ili 8 stranica, ali su izlazile dnevno, a i Subotičke novine ili Hrvatska riječ bili su dnevni listovi. 

»Ti su listovi naravno bili privatni i zastupali su različite političke stavove«, kaže Lalika. »Ima i takvih koje bismo danas mogli nazvati žutim tiskom, recimo Žackalo koje je izdavao Miško Prćić. Taj je baš ubadao. Nije izmišljao, nego je iznosio istinite događaje koji, međutim, spadaju u ogovaranje. Sudskih sporova nije bilo, jer je to bila istina, ali mnogima nije bilo ugodno kada su to pročitali u novinama. Imam i kompletno izdanje subotičkog Športskog lista koji je izlazio od 1935. do 1940. Imam i komplet Hrvatske riječi, ove nove, a na tavanu imam i mnoge brojeve stare Hrvatske riječi, ali ne sve. Posjedujem i sva izdanja Žiga, Glasa ravnice i drugih novina.«

U Lalikinom je posjedu zbirka šalica za kavu, zbirka papirnog novca naše države od završetka Drugog svjetskog rata do danas, zatim metalni novac od stvaranja prve Jugoslavije. Sakuplja, dalje, kemijske olovke, ima ih na stotine, tisuće, pa privjeske za ključeve, sitne flašice, ma svašta. 

»Sakupljam i stare karte Subotice, iz kojih se vidi ne samo da su iste ulice kroz povijest imale različite nazive, nego i da su različite ulice imale iste nazive. Recimo, tzv. Bunjevačka ulica je danas Ulica Ivana Antunovića, a Ivana Antunovića je i prije i poslije Prvog svjetskog rata bila i sadašnja Ulica Đure Đakovića. Iz tih se karata mogu vidjeti i zanimljivi nazivi nekih gradskih ulica: Ulica ključeva, Kriva ulica, Dobra ulica, Jorgovanova, Tiha, Cvjetna itd.« 

Vujković Lamić ima i zbirku slika subotičkih slikara, koje su mu, kaže, jako drage. Kupovao ih je dok je mogao, ali od današnje mirovine to više nije moguće. Ima i zbirku uskršnjih jaja, pogotovo jaja od slame, ali i redovnih jaja rukom bojenih.

Za ovakav hobi, pogotovo u višenacionalnom i višejezičnom gradu kakva je Subotica, neophodno je poznavanje više jezika. 

»To za mene nije bio problem, jer mi je majka bila Mađarica. Poznavanje jezika općenito od ogromne je važnosti, jer se mora istraživati različita literatura pisana na različitim jezicima«. Ljudevit Vujković Lamić, mlađi, priznaje kako niti u jednom području kojim se amaterski bavi nije kompletan, no ipak njegove su zbirke toliko raznovrsne, da se slobodno može reći da o svemu zna poprilično. Do sada je, što kao izlagač, što kao organizator, sudjelovao u 180 različitih izložbi u zemlji i inozemstvu.

Z. Perušić