Arhiv tekstova

Međunarodni dan obitelji proglasili su Ujedinjeni narodi 1989. godine, a u svijetu je prvi put obilježen 15. svibnja 1994. godine pod sloganom »Da obiteljski dan ne čine stvari nego srdačni odnosi roditelja i djece«. Kao odraz značaja što ga međunarodna zajednica pridaje obitelji kao temeljnoj jedinici društva. 

U današnjem užurbanom vremenu teško je sve spojiti, sve sustići i još biti mama ili tata, imati obitelj. No, ipak i danas imamo roditelje koji su prije svega mama i tata, pa onda sve ostalo. Kojima je obitelj na prvome i najvažnijem mjestu. Ovim povodom razgovarali smo s Vesnom i Ladislavom Huskom, roditeljima koji imaju petero djece – Petra, Tomislava, Andriju, Ivana i Mariju Magdalenu. 

Djecu smo pitali: 

 

Znaš li što je to obitelj?

Petar (9): Obitelj su mama, tata, braća i sestre.

Tomislav (7): Obitelj su djeca i roditelji. 

Andrija (6): Da. Obitelj su mama i tata i sinovi i kćerke i Bog.

Marija Magdalena (2): Da. Mama i tata i baća i sestre.

Tko čini vašu obitelj?

Petar (9): Mama Vesna, tata Ladislav, braća Tomislav, Andrija i Ivan, sestra Marija Magdalena i ja.

Tomislav (7): Našu obitelj čine roditelji mama Vesna i tata Ladislav i petero djece: Petar, Tomislav, Andrija, Ivan i Marija Magdalena.

Andrija (6): Mama Vesna, tata Ladislav – Laci, ja Andrija, Marija Magdalena, moja braća Petar, Tomislav i Ivan. I Isus je uvijek s nama.

Što tebi znači obitelj?

Petar (9): Obitelj mi znači zajedništvo. U obitelji ne volim kad se svađamo, a volim kad smo zajedno – igramo društvene igre i gledamo filmove. Obitelj mi puno znači, jer bez njih ništa ne bih mogao sam. 

Tomislav (7): Meni obitelj treba da mogu živjeti. Obitelj mi daje hranu i vodu. Daje mi da se igram na kompjutoru. Obitelj mi još treba da idem s njom u crkvu, da se zabavljamo i da me utješi kad nešto ružno sanjam. Tata mi treba da kad se bojim da mi pomogne i da se trkamo u »Lego Racers«, a mama da s njom idem u grad i da me masira i da pričamo na engleskom.

Andrija (6): Obitelj mi treba da idemo na misu, u šetnju i da obiđemo cijeli grad. Obitelj mi treba za čuvanje mene, i braće, i sestre, i da se grlimo i da se igramo. Ne volim kad se udaramo i grebemo i kad mama i tata viču na mene. Ja sam mamino i tatino sunce.

Ivan (5): Obitelj mi znači da me čuva.

Marija Magdalena (2): Tata me ljubi i mazi me bradom. Vodi me kod majke i djeda i nađike i nađtate! Mama me miluje i šminka me i kad me nešto boli, poljubi.

S roditeljima smo razgovarali o tome što ispunjava njihovu obiteljsku zajednicu i što je čini »posebnom«, te koji su po njihovom mišljenju problemi koji danas razaraju mnoge obitelji. »Relativno smo mladi, a imamo nešto veći broj djece. Za obiteljskim stolom je kao u košnici. Našu obitelj ispunjava smijeh i igre s djecom«, kaže Ladislav, te dodaje kako je po njegovom mišljenju  manjak strpljenja i vremena jedno za drugog, nespremnost reći jedan drugome izvoli, hvala, molim i oprosti, sigurno dio problema koji su krivi za mnoge rastave. »Vrijeme posvećeno djeci je i rad na sebi. Obveze se gomilaju, neke doista trebaju našu pozornost, a neke baš i ne. Bitno je odrediti prioritete i napraviti ispravnu ljestvicu vrijednosti. Obitelj bi u tom slučaju trebala biti na prvom mjestu«, kaže tata Ladislav. 

Vrlo je sličnog mišljenja i mama Vesna, koja kaže: »Svaka obitelj je posebna i prekrasna na svoj način. Svaka ima svoj stil življenja, ono nešto što obitelj čini ‘našom obitelji’, a kuću ‘domom’. Naš je stil smijeh i radost, razgovori i zajedništvo, koje naravno izaziva i mnogo sukoba koje moramo i želimo skupa rješavati. Često imamo obiteljske sastanke, kad sjednemo baš svi skupa i dogovaramo se o planovima, a najčešće počinju s ‘nečijim’ – ‘e dragi i drage moje, ovako više ne ide’. Svatko od nas ima svoje interese i ideje (neki i previše) o tome što raditi i kakvu obitelj želi, ali se prihvaćamo i tražimo u svemu zajedništvo.« 

Po njezinom mišljenju, obitelji danas razara to što »vrijeme, snagu i same sebe dajemo svemu, osim jedni drugima u obitelji, svome mužu ili ženi i svojoj djeci. Najviše poslu – što je razumljivo, jer je materijalna situacija danas izuzetno teška, ali ipak – pitanje je koliko u utrci za nešto više novca, obitelj biva razorena, kako kažete, i više gubi nego što dobiva. Ranjeni smo svi danas, jer je situacija zbilja ozbiljna i zabrinjavajuća i rješenje mnogima nije lako naći. Kao vjernici, bar smo toga pošteđeni – znamo da strahove i brigu za djecu možemo dati Bogu koji nas ljubi neizmjerno, pa to i činimo. Kad brige i strahove i prekovremeni rad ‘za dinar više’ ostavimo po strani, možemo se posvetiti jedni drugima i – ljubiti! Najteže od svega je postaviti stvari na svoje mjesto i nama, a čini mi se i mnogim drugim obiteljima«, kaže Vesna. »Jako puno, osim posla, tovarimo sebi i obveze, koje su možda lijepe, korisne i dobre za Crkvu, narod, društvo, svijet, a muž i djeca, ili žena i djeca budu zapostavljeni i moraju čekati da se mama ili tata ‘ukažu’. I sebi i drugima govorimo kako moramo priznati i odlučiti što nam je važnije – obitelj ili sve ostalo? Za sve se može naći vremena dobrom organizacijom – stara je istina – ali nitko ne kaže kako je taj red teško uspostaviti i koliko puta sve ‘padne u vodu’ prije nego uspije. Nekad funcioniramo sjajno, a nekad kao muhe bez glave, ali borimo se i – uvijek, svako jutro iznova!«