Arhiv tekstova

U crkvenoj godini upravo je danas započela »prva devetnica na svijetu«. Naime, nakon Uzašašća, Krist je naredio svojim učenicima da se vrate u Jeruzalem, u dvoranu posljednje večere, i da čekaju obećanoga Duha Svetoga. Za devet dana, slavit ćemo upravo silazak te »Božanske vatre« koja od prve Pedesetnice do danas raspaljuje srca ljudi. Međutim, svjesni smo koliko je prisutna zahlađenost među nama. Našao sam jednu staru i poznatu priču koja se događa negdje na sjeveru na posebnom otoku, koja bi mogla biti ne samo priča nego i poruka. 

 

Pred nama vatra tinja

 

Tamo se među ostalim priča ovako: Šestero ljudi slučajno se našlo u mračnoj hladnoj noći na pustom otoku. Svatko je u ruci imao komad drveta. Na otoku, izgubljenu u magli Sjevernoga mora, drugoga drveća nije bilo. U sredini je tinjala slaba vatra, jer je dugo nitko nije podložio. Studen je postala nepodnošljiva. Među ljudima koji su okruživali vatru bila je žena koja je vidjela kako slabi plamičak obasjava lice tamnoputa doseljenika. Žena je još čvršće stegnula svoj komad drveta. Zašto dati svoje drvo da bi se ogrijala danguba koja je iz neke daleke zemlje došla krasti posao i kruh? Čovjek koji je uz nju stajao prepoznao je u drugome člana protivničke stranke. Nikada, ni u kojem slučaju ne bi on dao svoj komad drveta za političkog protivnika. Treći čovjek bijaše siromah. Umotan u trošan i prljav kaput, skrivao je svoje drvo. Njegov susjed bijaše očito bogataš. Zašto bi on potrošio svoje drvo da bi se grijao gizdavi kulak? Bogataš je sjedio misleći na svoja dobra: dvije vile, četiri automobila i zavidnu svotu na banci. Baterije njegova mobitela bijahu prazne, nije mogao nikoga pozvati upomoć. Morao je na svaki način sačuvati svoje drvo, a ne potrošiti ga za ove lijenčine što Bogu kradu dane. Na tamnoputom licu doseljenika u slaboj se svjetlosti gotovo ugašene vatre nazirala samo želja za osvetom. Čvrsto je privinuo uza se svoje drvo, posve uvjeren da ga svi bijelci duboko preziru. Zato nikada ne bi stavio na vatru svoj komad drveta. Bijaše to neka vrsta njegove osvete. Posljednji član tužne družine bijaše nepovjerljiv škrtac. Sve je činio s računicom. Omiljena rečenica mu je bila: Daj samo ako možeš nešto zauzvrat dobiti. Mislio je: Ovaj komad drveta morali bi mi skupo platiti. Pronašli su ih tako ukočene od studeni svakog s komadom drveta što ga je čvrsto stiskao uza se. Nisu umrli od vanjske hladnoće, ubila ih je studen iznutra. Možda i u našim obiteljima, u našim zajednicama, pred nama tinja vatra i sva je prilika da će se ugasiti. Vjerojatno čvrsto držimo svoj komad drveta. Za koga ga čuvamo?  

Krug radosti

 

Postoji još jedna starija priča. Sigurno ste je čuli. Poznata je. Kao bogoslov, sjećam se da sam je i scenski izvodio kao pretkorizmenu poruku. Priča govori ovako: Jednoga dana, ne tako davno, na vrata nekog samostana pokucao je seljak iz obližnjeg mjesta. Kad je brat vratar otvorio teška hrastova vrata, seljak mu sa smiješkom pruži prekrasan grozd. »Brate vrataru«, reče došljak, »znaš li ti kome sam donio ovaj najljepši grozd što sam ga ubrao u svom vinogradu?« »Ravnatelju samostana ili nekom drugom bratu iz naše zajednice.« »Ne! Tebi sam ga donio!« »Meni?«, ozarena će lica iznenađeni brat vratar. »Zar si ga baš meni donio?« »Naravno, tebi sam ga donio, jer si me uvijek ljubazno i prijateljski primao kad sam dolazio zatražiti kakvu pomoć. Htio sam te malo razveseliti ovim grozdom.« Učinilo mu se da je i sam obasjan rumenilom s vratareva lica. Brat vratar je grozd stavio na vidljivo mjesto i cijelo ga jutro pogledavao s divljenjem. Grozd bijaše doista prekrasan. Odjednom mu padne na pamet: »Zašto ja ne bih ovim grozdom razveselio našeg ravnatelja?!« Uzeo je grozd i odnio ga starješini samostana. Ovaj se grozdu iskreno obradovao. No, uskoro se sjeti starijeg bolesnog brata i odluči: »Odnijet ću ga njemu, neka se malo osladi«. Tako je grozd ponovno krenuo dalje. Nije, međutim, dugo ostao ni u sobi bolesnoga brata. Ovaj je, naime, naumio njime obradovati brata kuhara koji se po cijeli dan znoji oko peći. Brat kuhar je grozd poslao bratu sakristanu (da ga malo razveseli), a ovaj ga je odnio najmlađem bratu u samostanu, od kojega je grozd opet pošao dalje. Kružeći od brata do brata, grozd je ponovno dospio bratu vrataru (da ga malo razveseli). Tako bi zatvoren krug, krug radosti. Nemoj čekati da netko drugi započne. Na tebi je danas red da otvoriš krug radosti. Ponekad je dovoljna mala iskra da zapali veliku vatru. S iskrom dobrote mogao bi se početi mijenjati svijet. Ljubav je jedino blago koje se umnaža dijeljenjem. To je jedini dar koji se više uvećava što se više troši. To je ujedno i jedino poduzetništvo u kojem se upravo trošenjem više zarađuje. Poklanjaj to blago, razdijeli ga, razbacuj na sve strane, do dna isprazni džepove i košare, isprazni čašu i sutra ćeš ga naći još više nego si ga imao jučer. 

Ne zamjerite mi što sam donio dvije priče kao prijedlog za razmišljanje. Ovaj puta moj komentar – radi manjka prostora – izostaje. Pitam se je li uopće potreban komentar uz ovakve dvije jasne poruke, ali ostaje i pitanje – imamo li hrabrosti do te mjere davati da po našoj zauzetosti konačno shvatimo da nas ujedinjuje onaj Duh koji je plamen?