Arhiv tekstova

U prošli je utorak, 4. svibnja, navršeno točno trideset godina od smrti predsjednika Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije Josipa Broza Tita, čovjeka na čijem je sprovodu nazočilo 209 izaslanstva iz 127 zemalja s najistaknutijim svjetskim državnicima, državnika kojeg je britanski časopis Time izabrao među 100 ljudi koji su obilježili 20. stoljeće, dok ga je list La Panorama uvrstio u popis 1000 osoba koje su stvarale 20. stoljeće. 

Premda je, evo, prošlo već tri desetljeća od smrti Josipa Broza Tita, čak niti ova vremenska distanca nije bila dovoljna za objektivno sagledavanje njegova lika i djela, još je uvijek puno kontroverzi vezanih uz njegovo ime. Još uvijek je puno onih koji su, što zbog svojih vlastitih sudbina, što zbog ideološkog razmimoilaženja i političkih razloga, krajnje isključivi u ocjeni Tita uporno ignorirajući činjenice koje ne idu u prilog njihovom razmišljanju. Tako Titovi vatreni pristaše ne žele vidjeti njegove negativne strane, već glorificiraju njegovu ulogu preuveličavajući objektivne zasluge, a protivnici ga pak demoniziraju zbog tamnih mrlja koje je, nedvojbeno, imao u svojoj dugoj (predugoj?) političkoj karijeri, ne priznajući mu nikakve zasluge. Primjerice, ovi prvi preuveličavaju Titove vojne zasluge u Drugom svjetskom ratu, odnosno vojni značaj partizana navodeći da je Titova vojska »vezivala« preko 20 njemačkih divizija, dok je u stvarnosti veći dio rata na području cijele Jugoslavije bilo stacionirano najčešće 4 do 5 divizija (uz preko 300.000 talijanskih vojnika i časnika). Nadalje, partizanska vojska je stalno bila u defenzivi, i sve važnije vojne operacije su se svodile na bijeg partizana ili probijanje njemačkih, talijanskih, ustaških ili četničkih obruča. Tako je bilo do 1944., kada su partizani odnijeli prevagu u dijelovima južne Hrvatske i prodrli u Srbiju u kojoj su uz pomoć sovjetske vojske zauzeli Beograd. U sjevernoj Hrvatskoj je za veće vojne operacije bila nužna vatrena moć sovjetskih divizija, dok je ofenziva kroz Slavoniju prema Zagrebu vođena bez sudjelovanja sovjetskih divizija, ali uz određenu pomoć bugarskih trupa, pa se i od toga kasnije pokušala stvoriti fama, kao, »Bugari oslobodili Zagreb«.

 

Neosporni pobjednik, ali i odgovoran za zločine

 

No, ako se i uzme u obzir da je vojno značenje Titove vojske u Drugom svjetskom ratu predimenzionirano, nepobitna je činjenica da su se partizani već samom borbom, postojanjem i brojnim žrtvama, nametnuli kao budući gospodari Jugoslavije, čimbenik koji ni zapad ni SSSR nisu mogli zaobići, a Tito bio nesporni vođa komunističkog partizanskog pokreta otpora i glavni organizator strategije i taktike partizanskog načina ratovanja, kao i političkih odluka koje će oblikovati buduću Jugoslaviju na razvalinama uništenih osovinskih saveznika.

Protivnici mu, pak, zamjeraju njegovu političku (komunističku) ideologiju i, dakako, poratne  zločine koje zajedničkim imenom nazivamo Bleiburg, ili kolokvijalno Križni put. 

Neosporno je kako je sam kraj rata doveo do najvećega zlodjela u Brozovoj karijeri. Masovna ubijanja domobrana, ustaša, slovenskih bjelogardijaca, crnogorskih i srpskih četnika i ljotićevaca, te mnoštva civila koji su pratili »svoju vojsku« (ponajviše vojsku NDH) svrstali su Tita, bez imalo sumnje, u kategoriju ratnih zločinaca – po svim kriterijima koje vrijede u međunarodnom pravu.

Dok se pojedinačni ratni zločini u vrtlogu rata još kako-tako mogu razumjeti (iako ne i opravdati), jer je retorzija i osvetničkih pohoda bilo na svim stranama, a rat takvoga profila se ne može voditi po ženevskim konvencijama, masovno ubojstvo više desetaka tisuća razoružanih vojnika i civila, pripadnika njihovih obitelji, često uz sadističko iživljavanje i psihopatska divljanja partizanskih egzekutora, pripada u najmračnija poglavlja jugoslavenske povijesti i stavlja Josipa Broza u red masovnih zločinaca. Iako mnogi tvrde, uključujući i pokojnog hrvatskog predsjednika Franju Tuđmana, da Tito osobno nije zapovijedio te zločine, ostaje svakako činjenica da je čak i u tom slučaju odgovoran po tzv. zapovjednoj odgovornosti. 

 

Kontroverze i tajne

 

Osim ovih razmimoilaženja puno je i raznoraznih tračeva kojima su se služili njegovi neistomišljenici. Jedan od njih je i »povjerljiva informacija« kako je on zapravo lažni Tito, da je »pravi« Josip Broz umro tijekom svog boravka u Rusiji te da su ga ruski komunisti zamijenili svojim pouzdanikom. Zajedno s tom informacijom pisalo se kako ga nakon njegova posjeta Kumrovcu poslije Drugog svjetskog rata neki njegovi rođaci nisu prepoznali te da pravi Broz na jednoj ruci nije imao mali prst. Neistinitost tih tvrdnji potvrdio je, između ostalih, i kumrovečki župnik, s kojim je Tito imao ideološke sporove još u dvadesetim godinama, koji ga je tom prigodom prepoznao i porazgovarao s njim, a postoji i više nego dovoljno dokaza da je Tito nitko drugi do Josip Broz, metalski radnik i mariborski uznik koji je vještim manevrima, osobnom karizmom, te spojem hrabrosti i realistične procjene situacije izborio mjesto generalnog sekretara KPJ i uspio kroz revolucionarni rat i poslijeratnim mirotvornim aktivizmom dospjeti do svjetske afirmacije. Iznošene su i netočne »činjenice« o sumnjivim prazninama u njegovom životopisu, zanemarujući da je to sasvim logično za karijeru profesionalnoga revolucionara za koga je promjena identiteta i baratanje lažnim ispravama svakodnevna stvar. 

Pokuša li se danas, nepristrano i objektivno, sagledati povijesna uloga Josipa Broza Tita, ta ocjena nikako ne može biti jednoznačna (osim kod zagriženih pristaša i protivnika) jer se njegova politička djelatnost protegla u preko pola stoljeća i bitno je obilježila sudbinu, prošlost i sadašnjost, a posredno i budućnost naroda koji su tvorili bivšu »Titovu Jugoslaviju«. Ne radi se toliko o često naglašavanoj povijesnoj distanci koliko o mitovima koji su se ispleli, s raznim motivima, oko Brozove ličnosti, njegovih nakana i ostvarenja, a što je sve intenzivirano polarizacijom i ratovima koji su razrušili socijalističku Jugoslaviju. Pogleda li se pozornije životna putanja Josipa Broza, usprkos njegovoj evident-noj crti hedonizma koja je u njemu uvijek postojala i želje da se osobno uzdigne iznad skučenog načina života seljaka i radnika, o kojoj je uostalom i sam svjedočio iznoseći uspomene iz rane mladosti o čežnji za lijepim odijelima i provodom u bečkim kavanama, vidljivo je da je Josip Broz ostao vjeran ideji za koju se borio i onda kada je od toga imao osobne koristi, ali i onda kada je zbog toga teško trpio po raznoraznim zatvorima. Neosporno je da je Tito, kao pravi komunist, iskreno vjerovao da jedino komunistička revolucija može poboljšati život svih ljudi njegove klase, i tom cilju posvetio cijeli svoj život.

Osim toga, Josip Broz Tito je iz Drugog svjetskog rata izašao kao priznati državnik, vođa u antifašističkom ratu. Za Hrvatsku, zaslužan ne samo što su vraćeni dijelovi Dalmacije koje je Ante Pavelić ustupio Italiji, nego i za to što su u sastav Hrvatske ušli Istra i Rijeka i Kvarnerski otoci. Po završetku rata obnašao je ključne državne i političke položaje: predsjednik privremene vlade Demokratske Federativne Jugoslavije, vrhovni zapovjednik Jugoslavenske armije i ministar obrane, generalni sekretar KPJ. Od 1945. do 1953. godine bio je premijer, a od 1953. do smrti predsjednik SFRJ. 

 

Vanjskopolitički uspjesi

 

U vanjskoj politici Tito je jedan od osnivača i najutjecajnijih državnika pokreta nesvrstanosti – skupa izvanblokovskih zemalja koje su politikom aktivne miroljubive koegzistencije djelovale kao čimbenik smanjenja napetosti između zemalja NATO-a i Varšavskog ugovora. Ideju međunarodne politike nazvane aktivna miroljubiva koegzistencija razvijao je od 1954. godine, a prva je konferencija šefova država i vlada nesvrstanih zemalja održana 1961. u Beogradu, na kojoj je Tito postao generalni tajnik tog pokreta. Politikom mira i međunarodne suradnje stekao je svjetski ugled i svrstao se među ključne osobe svjetske politike.

Početkom 1948. došlo je do objave Rezolucije Informbiroa (nasljednika u ratu raspuštene Kominterne) u kojoj su, rječnikom poznatim iz doba moskovskih procesa i masovnih čistki u 30-im godinama, Tito i njegovo najuže vodstvo proglašeni za bandu demonskih urotnika, špijuna i ideoloških heretika. U tim je trenucima Tito pokazao zavidnu hrabrost (naročito ako se zna kako u trenutku raskida nije mogao računati na potporu zapada i Sjedinjenih Američkih Država) i odlučnost, ne dopuštajući upletanje u ideološke sporove i inzistirajući na državnoj samostalnosti kao načelu odnosa među suverenim zemljama. 

O snazi Brozove ličnosti, njegovim kvalitetama kao vođe i o snažnom dojmu koji je ostavljao, svjedoči zapis Fitzroya Macleana, britanskog brigadira koji je ujesen 1943. padobranom ubačen na područje pod kontrolom partizana, kao saveznički časnik za vezu kod Vrhovnog štaba NOVJ. Ovaj konzervativni političar dobro je govorio ruski i pomalo hrvatski, boravio je kao diplomat prije rata u Moskvi i imao je iskustva s komunistima koje je tamo sretao.

»Jedno mi je odmah palo u oči: spremnost Tita da svako pitanje razmotri sa svih strana i da odmah, ako je potrebno, donese o tome odluku. Činilo mi se da je posve siguran u sebe. Bio sam svjestan da je taj čovjek starješina, a ne podređeni. Za mene je to saznanje bilo nešto posve novo, u jednom komunistu otkriti toliku sigurnost i samostalnost«, napisao je Maclean uz objašnjenje da je Tito te odluke, bile one vojničke ili političke, donosio hladnokrvno i sabrano pošto bi prije toga saslušao argumente za i protiv. »Često bi se događalo da se ne bismo složili, ali bi Tito uvijek bio spreman da svaki problem razmotri sa svih strana kad god bi se mogli pružiti dovoljno snažni argumenti.« 

Maclean se divio Titu kao vojnom vođi i savezniku, ali je kao konzervativac bio svjestan da su politički protivnici. »I inače je Tito imao mnoge neočekivane karakteristike: neobičnu širinu pogleda, uvijek živi smisao za šalu, neprikrivenu ljubav za sitne radosti što ih pruža život, prirođenu stidljivost u odnosima s ljudima koja bi se kasnije pretvorila u urođenu prijaznost, žestoki temperament koji bi izbijao u nenadanim izljevima srdžbe, obazrivost i plemenitost što bi stalno dolazilo do izražaja na mnogo načina. Bile su to u svakom slučaju osobine koje nikako nisu bile u skladu s uobičajenom predodžbom što je čovjek ima o nekoj komunističkoj marioneti. One su omogućile da se među nama razviju bolji odnosi nego što sam mogao i sanjati. Međutim, nisam ni časa smetnuo s uma činjenicu da imam posla sa čovjekom čiji su ciljevi, osim neposredno vojničkih, po svoj prilici dijametralno oprečni ciljevima za kojima ja težim«, svjedoči zapis Fitzroya Macleana.

 

Hrvat ćiriličnog potpisa

 

U pogledu Titove nacionalnosti obožavatelji ga često prikazuju kao nadnacionalnoga Jugoslavena, dok ga protivnici, najčešće velikosrpske provenijencije, drže za srbofobnog hrvatskoga nacionalista. Činjenica je da je kod Josipa Broza prevladavao jugoslavenski nacionalni ponos, ali ne i da je potpuno odbacio svoje hrvatstvo. Nije bio ni prvi ni posljednji koji je vjerovao da se može biti Hrvat i Jugoslaven istovremeno, kao što recimo danas većina smatra da se može istovremeno biti Hrvat i Europljanin. Po pitanju nacionalnog određenja najbolje je uzeti Titovo osobno izjašnjavanje na partijskim i narodnim skupovima : »...ja sam Hrvat, ali što bih sada to isticao«. Druga odrednica je vidljiva iz njegova govora; govorio je ublaženom inačicom srpskog jezika i potpisivao se ćirilicom.

I za kraj, s obzirom na činjenicu da je Jugoslavija definitivno zbrisana iz povijesti, zaključak je da se povijesni utjecaj Josipa Broza Tita ne može ocjenjivati samo kroz propast njegova dva glavna politička projekta – Jugoslavije i pokreta nesvrstanosti. Činjenica je da je Tito pridonio (u okvirima komunističkih načela) modernizaciji i stabilizaciji društava i nacija koje su se našle u jugoslavenskoj zajednici. Iako su procjene takvoga tipa uvijek sporne i diskutabilne, čini se da su svi narodi koji su tvorili Jugoslaviju nešto dobili i nešto izgubili. Sveukupno su svi narodi bili dijelom velike regionalne sile, na koju nijedna susjedna država nije mogla vršiti pritisak, tako da su nakon tisućgodišnjeg defetizma svi narodi u Titovoj državi imali prostora za miran napredak. 

Promašaj Titove politike se dobro vidi u pristupu nacionalnom pitanju; iako je stalno bilo raspravljano i premda su učinjeni mnogi pomaci u rješavanju starih animoziteta, prevladavalo je »guranje pod tepih« ključnih sporova, što se vratilo kao bumerang u ratovima devedesetih.

A kod pokreta nesvrstanih, unatoč padu njegova značaja u današnje vrijeme, Titov ugled je ostao i dan-danas visok u nesvrstanim zemljama, gdje čak i među najizoliranijim zajednicama znaju za njega, iz razloga što su ti nesvrstani narodi kroz suradnju sa Titovom Jugoslavijom ostvarili veliki civilizacijski napredak.

Zlatko Žužić